Radoša Glišića sam zamolio da mi napiše kratak sadržaj o čemu je govorio u emisiji, a on mi je umesto toga poslao ceo svoj CV kao da sam „komisija za prijem u službu“. Hvala mu za taj utisak. To možda i nije netačno. U ovom slučaju sajt je zaista jedini mogući ulaz u Treći milenijum. Ko nije dobio elektronsku formu svog života kao da je promašio ceo jedan vek.
Ovog Valjevca znam od 1968. kada je učestvovao kao gimnazijalac u emisiji „Radio mladost“ povodom „25. maja“ Titovog rođendana koji se decenijama posle Drugog svetskog rata redovno obeležavao. Izabrali su ga za glavnog urednika uz saglasnost pravog urednika Dušice Manojlović. Tu harizmu urednika zadržao je do danas. Nosio je šarm usmenog pripovedanja karakterističan za kraj iz koga je potekao, ali i neku vrstu opreznosti kada bi procenio da mu odgovor na pitanja ne ide u prilog. Radoznao sam da vidim kako će moj kolega Radoš svojim medijskim kontaktima podržati ovu elektronsku formu naših života.
„Rođen sam u Valjevu 12.maja 1946, ~ piše Glišić.... Radio sam emisije «Dežurni studio», «Zeleni megaherc», «Na prvoj strani»... Godišnje nagrade Radio Beograda dobio sam 1979. i 1985. godine, RTB-a 1988 i 1989. godine, nagradu «Svetozar Marković» dobio sam 1989. godine, Media centra 2005. godine. Bio sam tokom karijere urednik informativne redakcije, urednik dokumentarnog programa, zamenik glavnog urednika Radio Beograda 2, a posle 5. oktobra 2000. bio sam glavni i odgovorni urednik Radio Beograda 2. Od maja 2002. godine radio kao umetnički kritičar u Radio Beogradu 2.“
I Radoševa priča je deo zanimljive istorije Drugog programa Radio Beograda.
Slušaj:
postavljeno: decembar 2009.