Lako i brzo  |  Početna

YouTube facebook

Draža, Tito i Vikiliks

Pojava Interneta „razbila je“ postojeći Zakon o autorskim pravima. Uspavano domaće zakonodavstvo još uvek ne priznaje da je „vladavina klik tehnologije“ stvarnost. Čemu čuvanje zvučnih dokumenata u tonskim arhivima, do kojih osim povlašćenih vlasnika ključeva, ne može da dođe niko.

Piše Dragoslav Simić novinar
e-mail: sicke41@gmail.com

Draža i Tito

U tekstu „Skeniranjem traže Dražine posmrtne ostake na Adi Ciganliji“, objavljenom u Politici aprila 2011, citirana je izjava istoričara dr Slobodana G. Markovića člana komisije za utvrđivanje mesta na kome je streljan odnosno sahranjen Draža Mihailović. Slobodan G. Marković kaže da je na njega najjači utisak ostavilo svedočenje emigranta M. Markovića koji je još 2001. dao izjavu novinaru Radio Beograda, (ne navodi se ime novinara), koji je kao zatočenik na Adi čuo plotune 16. i 17. jula 1946...“

Šta će komisija uraditi i da li je Ada pravo mesto, javnost će svakako doznati. Međutim predgovor ovoj informaciji je Markovićevo saznanje da sam autor dokumentarne drame „Suđenje Draži Mihailoviću“ snimljene još 1996. godine. To ga je podstaklo da od mene zatraži snimak i dobije CD sa snimkom u koji sam naknadno uneo i svedočenje emigranta Milisava Markovića, Dražinog borca, zatočenika na Adi, kao celinu radio drame o Draži.

U tom smislu između mene kao autora navedenog dokumentarca i gospodina S. G. Markovića, nema nikakvog spora.

Međutim, treba reći da i ova radio drama ima svoju predistoriju. Snimak sa suđenja Draži Mihailoviću dobio sam od Zorana Manojlovića, sina dr Koste Manojlovića muzikologa koji je na očevom aparatu za snimanje zvuka 1946. snimio deo suđenja koje je prenošeno preko radija, uživo. Tako sam došao do dela suđenja koje sam uneo u svoju radio dramu. Manojlovića sam upoznao u Biblioteci grada 1994. koji je kao posetilac bio na promociji moje dokumentarne radio drame „Jugoslavija, kratak pregled 1918. ~ 1991.“ Posle slušanja, primedba prisutnih bila je da nisu uneti događaji vezani za 27 mart 1941. i suđenje Draži Mihailoviću. Odgovorio sam da takvih tonskih zapisa nije bilo ili bar meni nije poznato da ih ima. Na moju sreću te večeri, slučajni posetilac inženjer Zoran Manojlović je ponudio svoje snimke i o jednom i o drugom događaju, prema redosledu zbivanja kako sam naveo. Tako sam došao do dela suđenja koje sam uneo u svoju radio dramu.

Za čitaoce ovog teksta koji ne poznaju potpisnika članka, želim da kažem da se moj interes za snimanje ove radio drame bazirao na činjenici da sam u svojim različitim dokumentarnim emisijama obuhvatio najznačajnije ličnosti iz istorije i politike našeg XX veka, pa je prema tome razumljiv interes dokumentariste za Dražu Mihailovića.

Ovde film događaj prenosim u naše vreme, u svet Interneta jer je sada prava prilika, kada se potvrde ili ne potvrde nalazi komisije gde je sahranjen Draža, da država Srbija na sajtovima Ministarstva kulture ili Arhiva Srbije, objavi ceo tonski zapis suđenja generalu Mihailoviću. Takav celovit snimak postoji u arhivima Ministarstva unutrašnjih poslova kao naslednika onih koji su hapsili i sudili Draži. Snimak postoji i u fonoteci Radio Beograda.

Draža-suđenje

Na snimku se može ćuti ne samo Mihailović već i glasovi onih koji su vodili suđenje. Recimo javni tužilac Miloš Minić, sudija Mihajlo Đorđević i drugi. Ton kojim se oni obraćaju osuđeniku i glas kojim Draža odgovara, možda su značajniji dokumenti od objavljenog stenograma. Dok se prati suđenje, današnji slušalac sebi s pravom postavlja pitanje: da li je osionost tužilaca nedvosmisleno i jasno izražena prema tuženome, znak da je tuženi unapred osuđen i da mu je sudbina projektovana ne u sudu već negde na drugom mestu gde se u danima totalitarnog režima 1946. „kuvala“ sudbina čitave Jugoslavije.

Internet kakav danas poznajemo daje za pravo da se ovo suđenje obelodani, istine radi.

Ovde se može postaviti pitanje, a šta je sa drugim arhivskim tonskim zapisima koji nemaju veze sa Dražom, a predstavljaju značajna tonska izvorišta za istraživanje naše istorije i kulture, da li i njih treba objaviti?! Sigurno,da!

Autor ovog teksta nedvosmisleno glasa za Internet. Ako neko ko treba da pokrene inicijativu, čeka da se reši, u ovom slučaju, besmisleno pitanje „o autorskim pravima“, pojaviće se neki domaći Vikiliks koji će bez mnogo dvoumljenja preko face book stranice ili tvitera jednog dana oglasiti: na adresi... kliknite.... čućete i Dražu, i Tita, i njihove savremenike kako ujedinjeni nastupaju u novom elektronskom poretku.

Naš odnos prema dosadašnjem čuvanju zvučnih dokumenata u tonskim arhivima nema više nikakvog smisla. Internet u našim prilikama treba da postane jedini veliki tonski arhiv.

Zvučni dokumenti na Internetu: “plati pa slušaj”

Da li prepisivati istoriju ili je slušati uživo, jeste pitanje koje bi trebalo da zainteresuje širok krug posetilaca različitih sajtova na kojima još uvek nema odgovora na ovo pitanje.

Događaji iz naše novije prošlosti koji svakako trajno izazivaju pažnju javnosti su potpisivanje Trojnog pakta 25. marta, vojni udar 27. marta, šestoaprilsko bombardovanje i kapitulacija Jugoslavije 1941 godine. I ne samo to. Retko ko je autentično čuo glasove Dragiše Cvetkovića Predsednika vlade Kraljevine Jugoslavije i potpisnika Trojnog pakta, kralja Petra II, kapetana Jakova Jovovića koji govori u ime kralja Petra na beogradskom radiju 27. marta, patrijarha Gavrila Dožića, vojnog atašea u Moskvi, pukovnika Žarka Popovića koji u ime Kraljevine Jugoslavije treba 6. aprila 1941. da potpiše vojni sporazum sa SSSR-om, pilote koji su uzleteli pred nemačkim bombarderima aprila 1941, spikera nemačkog radija koji objavljuje kapitulaciju Jugoslavije 17. aprila, Slavka Kvaternika koji proglašava NDH ili Antu Pavelića koji objavljuje rat Americi i Velikoj Britaniji, govor Tita u Moskvi aprila 1945, sve ovo kao prvorazredna zvučna dokumenta. Ko je čuo suđenje Draži Mihailoviću i njegov završni govor?! Navedeno spada u kategoriju usmene istorije; kako sve to da postane dostupno ne samo istoričarima?

Primer koji sledi je dopuna ovog pitanja.

Kada je papa Vojtila posetio Banjaluku 2002. godine, masa je klicala: „Mi smo papini papa je naš!“ Ovu tonsku fresku upotpunjavale su pesme hodočasnika, govori dobrodošlice sveštenika i biskupa, novinari izveštači. Dan kasnije od svečanosti, beogradski nacionalni radio u okviru dokumentarnog programa „Govori da bih te video“, emitovao je kraću verziju događaja. Autor emisije pakuje „Papu u Banjaluci“ u „Knjigu koja govori“ i na jednom rođendanu u Zemunu 2011. godine, poklanja ovaj naslov, profesorki koja se volonterski bavi međureligijskom saradnjom. Iznenađeno, profesorka je gledala u CD. „Šta s tim, ~ pitala je. Zašto? Mlada žena nikada nije slusala dokumentarni program na radiju. Za nju taj poklon nije predstavljao ništa.

Ovogodišnji „Trojni pakt“, „Vojni udar 27. marta“ ili aprilsku kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije 1941, isti navedeni radio u pomenutoj emisiji, predstavio je svojim slušaocima. Ali da li je to dovoljno? Da li će baš svi koje to interesuje biti na talasima te radio stanice, da li uopšte mlađa populacija zna šta je to dokumentarni program?

Ovako postavljeno pitanje prevazilazi programsku šemu radija i spada u domen nacionalne kulturne politike?

Kako su nastali i kako su sačuvani navedeni snimci, ko ih je pronašao, odakle izvori, ~ o tome se može napisati knjiga. Najmanje od navedenog spada u fonoteku Radio Beograda. Lord Emeri, na primer, govori 26. marta 1941. na BBC i obraća se na srpskom jeziku slušaocima u Jugoslaviji, nadajući se da „Jugosloveni neće sarađivati sa Nemcima.“

U junu ove godine zahvaljujući entuzijasti istraživaču Dragoljubu Pokrajcu, iz Amerike je stigao na nosaču zvuka CD govor kneza Pavla koji pozdravlja preko Kratkotalasne radio stanice u Beograd, povodom Svetske izložbe u Njujorku, slušaoce u Americi 1939. godine. Tu je i snimak razgovora kralja Petra II sa jugoslovenskim radnicima prilikom njegove posete Americi 1942, snimak Simfonijskog orkestra Radio Beograda iz 1939, telefonom prenošen preko Okeana i drugi novo otkriveni i nepoznati tonski zapisi kao što je na primer američka radio drama iz 1942. godine: „Borba Draže Mihajlovića.”

I ove snimke, emitovaće već pomenuta radio stanica. Ali da li će i knez Pavle doživeti „sudbinu pape“ to jest da savremeni slušalac ne zna ništa o radio dokumentarcima ili da jednostavno ne zna ni za postojanje neke radio stanice na čijim se talasima mogu čuti ovakvi tonski zapisi!? Sigurno da hoće.

U ovom slučaju pred fenomenalnim mogućnostima koje pruža Internet da sve što ljudski um pamti može da stane u jedan virtuelni muzej, razrešava se pitanje šta srpska država treba da uradi. Čemu služe tonski arhivi radija i televizije u kojima je dozvoljen ulaz odabranima, ako se ti materijali ne nađu na sajtovima sa oznakom: „plati pa gledaj ili slušaj“. Recimo ogromne količine dragocenih radio i tv drama čame u arhivima radija i televizije, zašto? Kome su namenjene? Oznaku zaštićenih dobara treba skinuti. Ako se tonski arhivi otvore za javnost, šta je tu štetno? Zar to nije dug vlade prema biračima? Globalna elektronska mreža, daje pravo svima da znaju, čuju i vide. Da li će ovako postavljen tonski arhiv neko i koristiti, to već nije pitanje za državu. Ali je sigurno da bi tako bio načinjen prvi ozbiljan korak kao šansa za kulturno „opremanje nacije“.

Kako je govorio kralj Aleksandar, da li sa akcentom Crnogorca?! Bilo je pitanje književnika Dragoslava Mihailovića autoru ovoga teksta. Mihailović je dobio odgovor na najpraktičniji način: CD u ruke. Ali zašto bi samo akademici, književnici i istoričari bili povlašćeni? Zašto recimo kralja Aleksandra ili ceo Peti kongres KPJ održan u Beogradu 1951. ne bi mogli preko interneta da čuju svi. Na Petom kongresu govorili su oni koji su krojili našu istoriju u drugoj polovini XX veka: Tito, Kardelj, Ranković, Vukmanović, Moša Pijade, Đilas i drugi.

Neko će opet reći, a „autorska prava“?!

To pitanje nema nikakvog smisla jer ako država naplati ulaznicu za nacionalni virtuelni muzej onda neka da deo „tog kolača“ onima kojima je dužna.

Dakle ovde nije reč o ukidanju arhiva kao institucije već je reč o tome da se nacionalno govorno istorijsko blago digitalizuje i da izađe iz arhiva i postavi na globalnu mrežu.

Ako država ne reaguje na Internet kao najveći kulturološki izazov nastao u prošlom veku, neki domaći „Vikiliks“ će to odraditi bez problema, rođen u domaćoj kolevci Interneta, mlad, blago nestrpljiv pred ustajalom birokratijom sa kojom se susrećemo od Subotice do Vranja, iskoristiće ovu šansu.

Ključno pitanje za zakonodavca jeste, kako reformisati postojeći Zakon o autorskim pravima to jest kako postavljena dokumenta na Internetu zaštititi od krivotvorenja.

Možda srpska Piratska partija ima na ovo pitanje odgovor.

Slušaj - Knjige koje govore

postavljeno: jun 2011.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana