Lako i brzo  |  Početna

YouTube facebook

Engleska mirođija u srpskoj čorbi

Ženidba kralja Petra II prema britanskim dokumentima

Čiode

Jedna beogradska ulična pitalica iz sedamdesetih godina glasila je: "Da li si i ti za GSP?": U slobodnom prevodu ovaj frajerizam upućivao je na pomalo sebičnu doskočicu: "Gledam svoja posla!". Englezi su u slučaju Jugoslavije to i uradili - gledali su svoja posla bez želje da ispravljaju naše političke promašaje

Piše: Dragoslav Simić

Čiode

Ako se "Brozov sistem pokazao kao jednovremeno operetska i brutalna satrapija" u vezi sa onim što se dešavalo u istoriji Druge Jugoslavije posle 1945. godine, onda za kralja Petra II Karađorđevića treba reći da nije mogao, ni imao istorijsku šansu da se ogleda na vlasti. Kada se sa njegovog lika skine oreol kralja, može se reći da mu sudbina nije bila naklonjena. Međutim, on je bio ipak kralj i u periodu od 1941. do 1945, okružen ministrima svoje vlade u izbeglištvu, u Londonu, britanskim i stranim diplomatama zastupljenim pri Jugoslovenskoj vladi i celokupnom engleskom obaveštajnom mašinerijom koja se brinula za njegovu bezbednost. Tu su u njegovom okruženju i grčki kralj Đorđe, takođe u izbeglištvu, njegova majka kraljica Marija, i za ovu priču najzaslužnije - grčka princeza Aleksandra i njena majka princeza Aspazija.

Princeza bez miraza

Ljubav "na prvi pogled" između kralja Petra II Karađorđevića i grčke princeze Aleksandre začela se s proleća, 12. aprila 1942. na čajanci u hotelu Grosvenor House posvećenoj "Jugoslovenskom danu", koju je organizovao Klub savezničkih oficira, solidarišući se sa jugoslovenskim narodom pod Hitlerovom čizmom. Očekivalo se da te nedelje kralj Petar bude tu s nekolicinom svojih ministara i da tom prilikom kaže koju reč. Rečeno je da će biti prisutna i dva-tri člana prijateljske Grčke vlade. Kao središna ličnost, kralj je dobio mesto između pokroviteljke Kluba, markize Taunšend i grčke princeze Aleksandre. Princeza Aspazija, njena majka, sedela je između predsednika vlade Slobodana Jovanovića i ministra inostranih poslova Momčila Ninčića. Kralj je bio u svojoj devetnaestoj a princeza Aleksandra je tek napunila 21 godinu. To je bila jedna skladno razvijena dama u punom cvetu devojaštva. Lica uzdignutog ka Petru, slušala je netremice dok je on čitao uobičajeni govor. Potom se razvila igranka. Bilo je jasno da im je prijatno što su zajedno.

Čiode

U svojim uspomenama profesor Radoje Knežević, ministar Dvora u vladi u Londonu, zapisao je: "Kraljica Marija bila je u tu idilu upućena dosta rano. Smatrala je taj brak u načelu prikladnim s obzirom na bliske veze između Grčke i Jugoslavije. Dva dana docnije, kralj je odveo princezu Aleksandru i svoju buduću taštu na večeru u kraljičinu seosku kuću. Kraljica im je posle kafe rekla: "Politički gledano, veoma je dobro da se nšae kraljevske kuće orode. Međutim, ne treba hitati s brakom. Jugoslavija je pod neprijateljskom okupacijom i teško razdirana unutrašnjim nevoljama. Kralj ne bi smeo ni da obznani veridbu pre nego što bi se savetovao sa svojim ministrima. Postupiti drugačije značilo bi netaktičnost i izložilo bi ga opasnosti da se protiv njega digne jedan deo njegovog naroda. Kralj, kome je tek 19 godina, treba i da završi započete studije". Ona im je dala svoj blagoslov za veridbu koju valja držati u tajnosti i moli ih "da strpljivo čekaju nekoliko meseci pre nego što se to objavi zvanično". Princeza je njene reči primala k znanju sa jednim krotkim, "da". Njena majka, međutim, bila je razočarana. To ne čudi ako se zna da je princeza Aleksandra posmrtno priznata kći grčkog kralja Aleksandra iz braka sa građankom Aspazijom Manos. Ona je princeza bez miraza.

U sredu 3. juna bio sam at short notice pozvan na večeru kod princeze Aspazije. Po svršetku obeda princeza Aleksandra se diskretno uklonila. Tada mi je njena majka postavila pitanje kako da se problem kraljeve ženidbe pokrene sa mrtve tačke. Ona nije tajila da nema razumevanja za naše držanje. Potom je, s obzirom na glavni argument protiv kraljeve ženidbe tokom rata, upitala ne bismo li mogli da o tome konsultujemo samoga đenerala Mihailovića, koji je u neposrednijem dodiru s narodom u Jugoslaviji i možda bolje oseća "bilo narodno", nego "ljudi u Londonu?".

Pismo i odgovor

Stvar se opet odlaže putovanjem kralja Petra u Ameriku, sa idejom vlade "da se mladi kralj zabavi i možda zaboravi Aleksandru". On se posle mesec dana vraća u London, a priprema mu se put na Bliski istok u Kairo u kome se nalaze jugoslovenske vojne jedinice izbegle posle sloma Kraljevine 1941. Kralj Petar početkom proleća 1943. upućuje telegram generalu ove sadržine:

"Dragi moj đenerale Mihailoviću,

Kao što znate, grčka princeza Aleksandra i ja se volimo i vereni smo već godinu dana, pošto su to odobrili moja majka, kraljica Marija, princezina majka - princeza Aspazija, kralj Jelina, i moj kum engleski kralj. Predsednik mog Ministarskog saveta i ministar inostranih poslova takođe su bili saglasni ali su onda savetovali odgađanje zvaničnog saopštenja zbog prilika i teške sudbine naše zemlje. Saglasio sam se, prirodno, sa odgađanjem dok vesti ne budu povoljnije.

Otkad je za ujedinjene naroda nastupio povoljan preokret i nazirući pobedu, pošto sam se savetovao sa predsednikom svoje vlade i dobio njegovu podršku, obratio sam se prvom ministru Čerčilu za savet i pomoć u pitanju svog skorog venčanja. Gospodin Čerčil se složio i, željan sam da i od Vas dobijem uverenje i potporu da će brak doprineti našoj stvari za koju se Vi tako hrabro i odano borite."

Najzad je 6. juna 1943. preko britanske obaveštajne službe u Kairu stigao Mihailovićev odgovor koji prenosimo u skraćenom obliku:

"Srećan sam što sam čuo od Vašeg Veličanstva da su dobri izgledi za sigurnu pobedu ujedinjenih naroda u skoroj budućnosti i da ste za korak koji ste preduzeli dobili saglasnost Njegove ekselencije gospodina Čerčila, prvog ministra Velike Britanije - u čemu Vam je bio od velike pomoći - kao i da će, po njegovom mišljenju, samo dobro proizići iz Vašeg braka, jer će čvršće povezati sporazum i savez između Jugoslavije i Grčke, i ja to takođe primam k znanju i smatram pitanjem od najveće važnosti. I naš narod to pozdravlja..."

Ministar i predsednik

Rat u Evropi besni, vode se velike bitke na svim frontovima, a Englezi nalaze vremena i imaju dovoljno hladnokrvnosti da se bave i kraljevom ženidbom. Prepiska se vodi između predsednika vlade Vinstona Čerčila i Antoni Idna, ministra inostranih poslova.

Čerčil 5. jula 1942. odgovara Idnu:

1. Mislio sam da želite da vidim kralja Petra pre nego što krene. Bio sam spreman da ga pozovem sutra na ručak. Meni je potpuno svejedno da li će doći ili ne, ali Vi ste takav prevrtljivac da je teško znati kako da Vam se ugodi.

2. U ovom pitanju moramo se vratiti na osnovna načela. Celokupno predanje ratničke Evrope ide u prilog "Les Noces de guerre" i ničeg nema prirodnijeg i prikladnijeg od mladog kralja koji želi da se venča sa veoma podesnom princezom uoči svog polaska u rat. Na taj mu se način pruža prilika da produži svoju dinastiju i u svakom slučaju da ostvari najosnovnije nagone na koje ima pravo svaki i najskromniji ljudski stvor.

3. Protiv toga imamo neku priču, u koju ne verujem kad je u pitanju ratnički narod, da je srpsko načelo da se niko ne sme venčavati za vreme rata. Prima facie ovo bi se činilo kao pravdanje vanbračnih veza. Zatim imamo šaku ministara, nemoćnih olupina izbačenih iz Jugoslavije, koji se prevrću jedan preko drugog da bi došli do senke vlasti u jednoj izgnaničkoj vladi. Neki su naklonjeni braku, neki nisu. Kralj i princeza su žestoko za brak i u celom tom zamešateljstvu oni su jedini o čijem mišljenju treba da vodimo računa.

4. Foren ofis mora da odbaci te političke poglede XVIII veka i da zauzme jednostavan i neuvijen stav. Recimo kralju i njegovim ministrima da mislimo da venčanje treba da se obavi.

5. Molim Vas ne zapetljavajte pitanje uvlačenjem mana, ukoliko ih ima, njegova tašta.

6. Ne vodimo li ovaj rat za slobodu i demokratiju? Moj savet kralju, ako me naterate da ga vidim, biće da se obrati najbližem matičaru i iskoristi priliku.

***

Idn Čerčilu:

1. Kralj nije "tako žestoko za" brak sada. Poznate su mu opasnosti i teškoće i to mi je rekao prilikom našeg poslednjeg sastanka. Njegova majka savetuje da se pričeka da se Mihailović još jednom izjasni. Navalile su devojka i njena porodica.

2. Nisam Vam tražio da vidite kralja po pitanju njegove ženidbe, već zato što je bio na putu da sa svojom vladom pređe na Srednji Istok, i to na moje navaljivanje. Tražio je da Vas vidi pre svog odlaska.

3. Nisam, prema tome, "takav prevrtljivac".

4. U celoj toj stvari mene jedino zanima da kralj Petar sačuva svoj presto, jer će samo tako Jugoslavija moći da opastane kao celina, i to možda.

5. Ako smatrate da sam nesposoban da rukovodim čak i ovako neznatnim balkanskim porodičnim zapletom, lek se nalazi u Vašim rukama. Šta onda?

Venčanje

Sve je odloženo dok se kralj Petar ne vrati sa Bliskog istoka. On se vraća u London engleskim vojnim avionom marta 1944. Ali pre polaska dostavlja Čerčilu sledeću poruku preko majora Mortona:

"Još nisam primio odgovor na telegram što sam Vam poslao. Kako je vreme kratko, preklinjem Vas da budete dobri i da u moje ime zamolite Njegovo veličanstvo kralja da se preduzmu potrebni koraci za moje venčanje. Štaviše moj je dolazak takođe poželjan radi korisnih i važnih razgovora koje bih mogao da vodim o opštim prilikama u mojoj zemlji, koje izgleda da su veoma ozbiljne... "

Čiode

Po povratku u London, kralj Petar se opet obraća Čerčilu:

"Obratio sam se preko telefona Vašem šefu kabineta da bih Vas molio da budete tako dobri da me primite kad budete mogli. Mnogo Vam blagodarim što ste omogućili moj povratak. Kao što Vam je poznato, proživeo sam veoma teške dane u Kairu tokom poslednjih meseci i veoma sam teško podneo razdvojenost od svoje verenice, ovo tim pre što sam sumnjao u stav svoje majke prema mojoj verenici i venčanju. Bio sam joj poslušan sin, ali nje radi ili ma kog drugog radi, neću pristati da stavljam na kocku Aleksandrinu i svoju sreću kao i svoju čast. Jedini način da se to postigne je da se smesta venčamo i da započnemo svoj sopstveni život. Molim Vas pomozite da rešim to lično pitanje od koga zavisi ceo moj život, kako bih mogao da posvetim svu svoju snagu i pažnju, iznalaženju, uz Vašu pomoć i savet, rešenja koje će moći da spasu moju nesrećnu zemlju propasti i razaranja".

U izveštaju prvog sekretara Broda, zaduženog za jugoslovenske poslove u britanskoj vladi, pisalo je:

1. Vest o venčanju Njegovog Veličanstva kralja Petra sa grčkom princezom Aleksandrom 20. marta 1944. izazvala je ogromno iznenađenje u ovdašnjim jugoslovenskim krugovima, jer se verovalo da će biti odgođeno u nedogled.

2. Srpski deo mesne jugoslovenske kolonije bio je naročito kritičan.

a) U doba kad jugoslovenski narod a naročito, oni kažu, srpski deo stanovništva, pati pod neprijateljem, mladi kralj umesto da se bori, izabrao je da sledi zov srca svog, ne vodeći računa o savetima svih odgovornih ljudi iz svoje okoline.

b) Na Srbe u zemlji vest o venčanju mora izazvati najgori mogući utisak, i može čak učiniti teško ostvarljivim njegov povratak u zemlju.

c) Jugoslovenska kraljica Marija, u interesu dinastije, mudro se ogradila od nepopularnog koraka svog sina, odbijajući da prisustvje venčanju. Na taj način je ostavila otvorena vrata da se kroz njih ispne na presto njen drugi sin Tomislav, ako bi se kralj Petar povukao.

"Ključevi" Titu

Radoje Knežević mnogo godina kasnije u predgovoru knjige "Ženidba Kralja Petra prema britanskim dokumentima" Koste St. Pavlovića, ceo splet okolnosti oko venčanja, komentarisao je ovako:

Čiode

"1.decembar 1943. na sastanku Ruzvelt-Čerčil-Staljin na Jalti odbačena je konačno zamisao o iskricavanju na Balkan, a među manjim odlukama, prva je bila da se partizanima u Jugoslaviji ukaže najveća moguća pomoć. Kad se posle toga Čerčil našao u Kairu 10. decembra sa kraljem Petrom, rekao mu je kako britanska vlada "ima neoborive dokaze da Mihailović sarađuje s neprijateljem" i da će možda zatražiti uskoro da se on po tom osnovu ukloni iz vlade.

(Predsedniku jugoslovenske vlade Puriću, koji je tražio da mu se pokažu ti "neoborivi dokazi", Čerčil će odgovoriti: "Nemam dokaza, ali sam ja uveren da on sarađuje s neprijateljem".)

Takođe, Čerčil je kralju kazao kako se on odlučio za Tita i kako kralj "treba da ide natrag u Jugoslaviju" da bi se pridružio Titu kroz otprilike šest meseci.

Početkom 1944. Čerčil je vodio ličnu prepisku s Titom:

8. januara saopštio mu je svoju "žarku želju da mu pruži svu pomoć u ljudskoj moći";

5. februara pitao ga je da li bi "uklanjanje Mihailovića utrlo put za prijateljske odnose kralja Petra sa vama i vašim pokretom i, docnije, za njegovo priključenje vama na bojnom polju";

25. februara ponovio je to pitanje i obavestio je Tita da su već izdata naređenja za povlačenje engleskih oficira za vezu sa Mihailovićem, kao i to da je pozvao kralja Petra da se iz Kaira vrati u London.

Kralj Petar bio je Čerčilu potreban da bi se njegov plan o prenošenju sve vlasti na Tita i partizane izvršio legalnim putem, odnosno uz aktivno saučesništvo samoga kralja Petra. Pred tim "državnim razlogom" popadali su kao kula od karata svi oni razlozi koji su dotle isticani za odlaganje kraljeve ženidbe. Kralj Petar doleteo je u London 11. marta 1944. Obavestio je Čerčila 13. marta kako želi da se venča odmah. Venčanje je obavljeno 20. marta u Londonu".

Major Mekenzi, koji mu je bio pridodat na službu od proleća 1943. napisaće ovo o kralju Petru:

"Kad nije ni pod čijim uticajem, još uvek se čini da je veoma razumna ličnost... Okolina njegova očajava i stvarno nije u mogućnosti da ga drukčije vidi no u prolazu u hotelskom hodniku ili u prisustvu bilo njegove žene, bilo njegove tašte, ili obeju, i to u njihovim sobama. Retko, ako ikad, dolazi u ambasadu, u svoju kancelariju, čini se da ništa ne radi, To je bilo dno dna. Već prvih dana maja zapažaju se kod kralja jasni znaci poklecanja. Uskoro je bio duševno slomljen, iako je ljudima koji su ga bodrili davao utisak da se s njima slaže. Bio se skoro sasvim otuđio od svojih, a nije imao dovoljno čvrstine karaktera i postojane volje da ka svome cilju stremi bez obzira na prepreke i opasnosti. Nije mu bilo dato da bude onako snažna i nesalomljiva ličnost kao njegov otac..."

Knežević nastavlja:

"..Savetovano mu je da obrazuje reprezentativnu vladu koja bi dala otpor Čerčilu. Kralj je 1. juna poklekao: imenovao je Ivana uba ića za predsednika vlade i sveministra. Potom će se, pod Čerčilovom dirigentskom palicom, nizati njegove kapitulacije, jedna za drugom, neumoljivo, do one najgore 12. septembra kada je preko BBC zapretio da borci u zemlji koji ne priđu maršalu Titu "neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga ni pred narodom, ni pred istorijom". Tako se srušio njegov presto i potamnelo je njegovo ime. Iako je nemeo pred mišlju o tome, to ga je celoga života grizlo, pritiskivalo kao sinji kamen, progonilo kao one legendarne zmijokose furije. Kralj Petar bio je međutim u svojoj osnovi priroda blaga, puna dobrote, skromnosti i pitomosti. On nije snovao zlo ni kad ga je nad uticajem drugih činio u uverenju da je to za neko više dobro. Misao na njega puna je duboke samilosti i tuge".

Postavljeno: jul 2010.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana