Početna  |  Kontakt Simić

english YouTube facebook

Dragana Miloradović, Gornji Milanovac:

Moj otac dr Jovan Nešković
Lekar koga je narod voleo

Sećanja

/Ovu stranicu su osmislili i priredili porodica Miloradović i Dragoslav Simić urednik sajta/

Rodio se u Vinkovcima 1934. godine. Otac mu se zvao Dragiša i bio je šef železničke stanice. Imao je dva brata – starijeg Ljubivoja i mlađeg – Miodraga. Majka Bosanka bila je vredna domaćica.

Dragiša Nešković 1929. godine
Dragiša Nešković 1929. godine

Putovali su za vozovima.

Brat i ja smo rasli uz bakinu priču o porodičnoj tragediji koja se dogodila ratne 1941. godine. Govorila je kako se uznemirila, svesna ratnog stanja i zamolila dedu da odu kod fotografa dok su živeli u Čantaviru u Vojvodini posle sna u kome je čula glas koji kaže: „Slikajte se za uspomenu!“

Vinkovci
Vinkovci
Vinkovci
Vinkovci

Nekoliko dana kasnije, fašistički vojnici su prvo ubili skretničara. Baka je istrčala pred vojsku, očekujući da će svojim molbama zaštititi decu. U dedinu kancelariju bacili su bombu. Rukama je poklopila oči kada je videla da nišane u nju. Metak joj je odbio mali prst na levoj ruci i ostavio duboki trag ispod levog uha. Četvorogodišnji Miodrag je silazio niz stepenice. Zaustavio ga je pogodak u srce. Tata je kasnije pričao kako mu je još uvek pred očima slika maloga brata koji leži na stepenicama naslonjen glavom na ručicu. Poginuo je u tatinom kaputiću. Tata i stariji brat su se sakrili u podrum. Našle su ih komšije koje su krenule u pljačku posle prolaska vojnika. Zbunjenu i uplašenu decu odveli su u kapelu na groblju gde su proveli noć pored ranjene majke tešeći je. Od lokve krvi činilo im se da gaze po barici. Ujutru su čuli razgovor nepoznatih ljudi. Neprijateljski vojnik je rekao: „Osvetnike u logor, a kučku dokusuriti“. Lekar se pozvao na Ženevsku konvenciju i rekao: „Dok sam živ, lečiću ranjene i bolesne“. Mislim da je tata tada rešio da pomaže ljudima. Baka je završila u bolnici, a njih dvojica kod tetke. Kasnije je na kamenom krstu pisalo: Nešković Dragiša sa sinom umro 1941.

Porodica Nešković 1941.
Porodica Nešković 1941. sedam dana pre porodične tragedije
Sleva-Jovan Ljubivoje i Miodrag 1941. pred porodičnu tragediju
Sleva-Jovan Ljubivoje i Miodrag 1941. pred porodičnu tragediju

Bile su to duge i teške godine. Baka je prala tuđi veš da bi zaradila novac za hranu. Često je gladovala noseći deci zalogaj hrane koji bi dobila od ljudi kod kojih je radila. Tata i stric su bili dobri đaci. Zarađivali su radeći na ciglani. Na vreme su završili školu. Stric je završio Poljoprivredni fakultet u Zemunu. Tata je bio elokventan i kao dete. Voleli su ga nastavnici-vodili su ga u starije razrede da pročita svoje odlično urađene zadatke. Dobijao je knjige za odličan uspeh. Dobro je znao ruski i francuski jezik. Imao je profesorku koja je školovana na Sorboni, a od nje je pokupio pariški naglasak.

Dobri ljudi su pomagali. Razumeli su teškoće. Izvesni čika Mihailo Vasović koji je živeo i radio u Redingu u Berksu (Engleska) kupio mu je i poslao trotomni Toldov Anatomski atlas i Hohnerovu usnu harmoniku. Baki i stricu je slao pakete sa kafom i čokoladom, izvinjavao se u uredno mašinom otkucanim pismima što su pokloni skromni. Imao je i porodicu u Čačku. Svima je pomagao.

Izbeglička legitimacija Bosanke Nešković
Izbeglička legitimacija Bosanke Nešković
Izbeglička legitimacija Bosanke Nešković
Izbeglička legitimacija Bosanke Nešković

Tata je umeo da napravi dobru atmosferu u društvu svojom duhovitošću. Šarmirao je svojim šalama, poezijom koju je voleo da recituje. U studentskom gradu je brzo i vešto izgovarao dugačka i komplikovana imena arapskih cimera. Davali su mu fotografije za uspomenu. Moti Crnac iz Sudana baki je poklonio dugačku zmijsku kožu, a tati dve svoje fotografije sa posvetom: „As a sign of love and frendship I represent to You my picture. Your brother, Mouti“. Gassan Redha iz Iraka je na svojoj fotografiji pored teksta posvete na arapskom jeziku napisao i „Od srca svome prijatelju“.

Početkom 70-ih godina kupio je svoj prvi i jedini auto Ford Taunus el tamno metalik sive boje. Voleo je taj auto. U njemu je imao radio sa kasetofonom na kome smo slušali Dire Straits: Sultans Of Swing, Garry Moore: Parisienne Walkways, Gloria Gaynor: I will survive, Eartha Kitt: Where is my Man, Patrick Hernandez: Born to Be Alive, Donna Summer: I feel love i Hot Stuff, Anita Ward: Ring My Bell, Eruption: I Can’t Stand The Rain i disko miks od pesama grupa Boney M, Bee Gees, ABBA. Uvek lepo obučen, besprekorno uredan u odelu sa kravatom, špicastim cipelama sa visokom potpeticom i prepunom lekarskom torbom (u kojoj je pored lekova nosio i Jesenjinovu poeziju i mudrosti iz celoga sveta za svakodnevnu upotrebu), tim automobilom išao je na posao svakodnevno, seoskim putevima bez asfalta. Bio je lekar opšte prakse. Narodni lekar. Radio je šest dana u nedelji od kraja 60-ih godina do 2000. godine. Nije znao za pauze tokom radnog vremena. Sestra bi povremeno skuvala kafu koja je stajala na stolu pored aparata za pritisak. Srknuo bi kafu između dva pacijenta. Sendviče koje mu je mama pakovala vraćao je nenačete, a onda bi kod kuće seo da doručkuje, ruča i večera. Lečio je uglavnom ljude koji su živeli u selima gornjomilanovačke Opštine, ali i one koji su čuli za njegove odlične dijagnostičke sposobnosti. U njegovoj seoskoj ambulanti obreli su se i Vlastimir Đuza Stojiljković i Dobrica Erić koji mu je posvetio i jednu pesmu.

Groblje u Čantaviru
Groblje u Čantaviru
Sa decom, trgovcem i sveštenikom u Boljkovcima oko 1979.
Sa decom, trgovcem i sveštenikom u Boljkovcima oko 1979.

Nije imao radno vreme... Pregledao bi sve koji su čekali ispred seoske ordinacije, a bivalo ih je i do 100 u jednom danu. Prvo bi svakome poželeo dobar dan, pa onda upitao za zdravlje. Starije ljude je oslovljavao sa „Čiko, tetka“, deci je tepao i pravio šale na svoj račun, a onda merio pritisak tri puta, jer se tako očitava pravo stanje (ljudi se malo primire sedeći-objašnjavao je). Potom bi osvetlio svojom lampicom zenice, grlo, premerio puls, pažljivo slušao srčane ritmove i šumove disanja, ispitivao reflekse, skenirao ljude spolja i iznutra pažljivo postavljajući pitanja i dajući im vreme da se prisete svojih tegoba. Lečio je lepim rečima, duhovitošću, pažnjom, podjednako koliko i lekovima. Njegov dubok glas, ritam govora i sigurnost sa kojom je objašnjavao šta se to unutar organizma događa, predočavanje toka lečenja, značaja terapije i pridržavanja saveta, smirivali su ljude. Brinuo je o njima.

Tada u selima nije bilo ni fiksnih telefonskih linija. Često je posle posla svraćao u kućne posete da proveri dejstvo terapije koju je prepisao. Ljudi su to cenili. Nagrađivali su ga mirisnim pršutama, domaćim jajima i šljivovicom. Voleo je narod, a i narod njega.

Na radnom mestu
Na radnom mestu
dr Nešković i narod
dr Nešković i narod

Pacijenti su često dolazili u naš stan. Slali su i pisma zahvalnosti. Mnogima je pomagao i telefonskim savetima. Jedan od njih je i Bogoljub Janjić iz Nikšića. Nikada se nisu sreli. Tata je vrlo dugo slušao izveštaje o zdravstvenom stanju njegovih ukućana, davao savete, a njima je bilo dobro od toga. Bogoljub i danas često pozove sećajući se tate.

Umro je od lošeg postoperativnog tretmana u Kliničkom centru u Beogradu 4. maja 2010. godine. Dobro obavljena operacija. Uspešno se oporavljao na odeljenju za intenzivnu negu. Kada su ga prebacili u običnu bolesničku sobu petnaestak dana posle operacije, na uređaju za drenažu rane bila je zalepljena cedulja sa natpisom „Aparat na probnom radu“. Onda je umro u teškim mukama od sepse.

dr Nešković u službi narodu
dr Nešković u službi narodu
U ambulanti u Koštunićima
U ambulanti u Koštunićima

Slušaj:     (mp3)

Beleška urednika sajta Dragoslava Simića

Jedan slučajan razgovor o svemu i svačemu u stanu Miloradovića u Gornjem Milanovcu sredinom 2016, ali ciljano razgledanje fotografija koje su sa zida razgovarale nekim tajnim rečima svojstvenim samo starim slikama, sa gostima, podstakao me je da pitam Draganu da li ima neki razgovor sačuvan sa ocem. Odgovorila je potvrdno. Tonski zapis emisije o dr Jovanu Neškoviću iz Gornjeg Milanovca koji je sačuvala porodica Miloradović, Dragana i Petar, svedoči o životu ovog lekara, ali i o nestanku jednog radija. Novinarka koja je napravila razgovor oko 2000. godine, je Snežana Trifunović, a razgovor je jedan od retkih snimaka DEN Radija (Radio Dečje Novine) koji je sačuvan jer je arhiva radija u tranziciji uništena. Apoteka koja je bila sponzor emisije više ne postoji, takođe i Den Radio. O epidemiji gripa dr Nešković vrlo zanimljivo govori, ali i kako se lečiti od ove dosadne bolesti.

Dr Jovan sa suprugom Milenom
Pozdrav iz Vrnjačke Banje - Dr Jovan sa suprugom Milenom

Dr Jovan Nešković
O GRIPU ~ ZAPIS IZ EMISIJE

Grip je aktuelan, uvek bio i jeste. Nekada je harao, odnosio je. Recimo ako uzmete 20-e godine ovoga veka takozvana Španska groznica odnela je više žrtava oko 22 miliona ljudi zahvaljujući komplikacijama, a kauza-uzrok se nije znao. Kasnije se spoznalo da se radi o virusnom faktoru koji je lančano slabio organizam, a budući da nije bilo antibiotske protekcije i drugih metoda u lečenju, ljudi su bili prepušteni vlastitoj otpornosti. Neko je preživljavao, neko doživljavao kraj. Grip-gripe, to znači ščepati, dohvatiti, je bolest koja se relativno brzo razvija u ovim vremenskim uslovima kada se prelazi sa zime u proleće, jesen - zima taj period ili čak i leti, normalno, kada su undulance temperaturne takve da čoveka koji je izložen ili fizičkom naprezanju, pa zahteva relaksaciju izloži se promaji, to pogoduje virusu koji se nalazi zapravo svuda pritajen i kapljičnim putem se naravno i širi. Otuda i epidemijske dimenzije se poprimaju. Zato savetujemo da ne budu u zatvorenim prostorima, da se razredi broj ljudi na jednom mestu što bi bilo preventivno. Izbegavati bioskopske sale, skupove. Gripe, to znači ščepati, dohvatiti za vrat čoveka. Grip, narod zna, to su ubikvitarni simptomi: temperatura u skoku, kostobolja, kožobolja, kosobolja, sve vas boli, opšta slomljenost. Virus je intracelularan, dakle on egzistira i množi se unutar ćelije i na taj način svojim množenjem razbija ćeličnu strukturu i utire stazu za atak kroz polupropusnu ćeličnu membranu za invaziju novih ćelija te tako destruiše organizam. Očit primer te destrukcije je herpes labijalis simpleks kako mi to kažemo, odnosno groznica na usni. Ono što vidite kao ranicu na usni, to je dokaz da ste eventualno nazebli ili običnim tzv. našim domaćim virusom velikoga tipa-tip 490 ili bilo koji drugi. On zapravo dovodi do toga da intracelularno na bazi nahlade, kad padne otpornost organizma napravi svoju destrukciju jednu vezikulu, odnosno vodenastu papulu nalik opekotini blagoj koja pre njene pojave praćena blagim svrabom ili osećajem lakog peckanja, iritacije ili bola što prethodi kijavičavom sindromu, opštoj slomljenosti i tzv. subfebrilnom stanju, dakle signal da se nešto unutar organizma priprema na odbranu, odnosno na njegovo rušenje. Virus podmoklo atakuje. On se uvlači u ćeliju, destruiše je, ima svoja ulazna vrata, to su ti aerosoli koje udišemo. Dakle ti veliki virusi se mogu zapresti na neki način. Treba prevenciji pokloniti pažnju. Vakcinalni faktor, velike doze ce vitamina koje mobilišu sanitarnu policiju unutar organizma, dakle njegove imunobiološke mehanizme koji preventivno i kurativno deluju u smislu savlađivanja mobilizacije agensa koji atakuje kao dušmanin na vašu odbranu na stamenost zdravstvenog izdanja i psihofizički potres.

Ljudi su nestrpljivi. Vreme je anksiozno, napeto. Uslovi u kojima živimo su teški. Samo stojik čovek zdrava razuma, čovek koji logički opservira stvari može i treba da savlada izvesne stvari prirodno htenjem da ga savlada s jedne strane i s druge strane obraćanjem lekaru pravodobno. Dakle kad je u pitanju lečenje gripa ne mora se pohitati promptno s antibiotskim tretmanom. Zna se i u narodu, a poštujemo narodne adete, tako da kažem običaje, tu alternativnu medicinu koja nije samo alteracija, ona je i dopuna medicini, normalno je, tako da smo mi tu u jednom balansnom izdanju čajevi, aspirini, preznajanja, frikcije, oblozi od projinog brašna ono što su bake naše radile nekad kad se dete razboli, tople, hladne kupke.

Postavljeno: decembar 2016.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com


Staza Vašeg puta vodi Vas u svet audio i foto arhiva novinara Dragoslava Simića.
Najznačajnije ličnosti iz političke i kulturne istorije nekadašnje Jugoslavije i današnje Srbije, pojavljuju se u izlozima ovog sajta.
Možete čuti veliki broj dokumentarnih radio emisija Dragoslava Simića i njegovih kolega po izboru urednika ili gledati fotografije snimljene iz profesionalnog ugla. Sajt otvara sačuvane porodične zvučne arhive na srpskom jeziku nastale pre i posle Drugog svetskog rata.
"Gosti sajta", “Knjige koje govore”, "Vaša pisma", "Radio kritika", "Prijatelji sajta", "Novi projekti", "Retke knjige" ~ samo je deo stranica ove elektronske izložbe okrenute novim medijima u svetu.
Sajt spada u domen nematerijalne kulture. Sajt je nekomercijalan.
Pristup sajtu je slobodan. Podržite ga donacijom. facebook


Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana