Početna  |  Kontakt Simić

english YouTube facebook pretraga

Moj junak, Siketić

Zapis urednika sajta Dragoslava Simića

Dok sedim ispred kompjutera i prelistavam u sećanju fotografije mog junaka koje nemam jer ga nikad nisam snimio, naviru mi u svest neke druge godine u kojima smo nas dvojica živeli.

Moj junak bio je Jugosloven.

Siketić

Tako pisac svesno ovom odrednicom u liku svog junaka izlaže sebe opasnosti da kod posetilaca ove priče izazove čuđenje, pominjanjem danas pripadnost naciji koje nema. Nedavno, jedno naše poznato književno ime ističe Jovana Skerlića kao najznačajnijeg srpskog kulturnog poslenika XX veka i navodi njegov nadimak: „učitelj energije“. Ali, veli ovaj, Skerlić je i u greškama „bio veliki“... Ta njegova jugoslovenska ideologija...?! Kao da je Skerlić izmislio „jugoslovensku ideologiju“? Njome su se hranili svi južnoslovenski narodi u drugoj polovini XIX veka. Da je ovo tačno, osim obilja knjiga na ovu temu, postoje tonski zapisi ljudi savremenika Skerlićevih, Hrvata, Slovenca i Srba, koji su svojim dugim životom, imali sreću da dožive pojavu elektronskih sprava. Sve ovo su svojim glasom svedočili pred mikrofonom. Reklo bi se, istorija uživo.

Omladinska radna akcija na Adi Ciganliji, 1958.
Omladinska radna akcija na Adi Ciganliji, 1958.

Omladinska radna akcija na Adi Ciganliji, 1958. Slike za uspomenu. Momak sa šajkačom i naočarima, Ladislav Siketić junak ove priče.

Ali Siketića nažalost nikad nisam snimio. Kad je čovek mlad uvek misli: „život je pred nama, ima vremena.“ A ispada da nije tako.

Taj moj junak nije bio ni Skerlić, ni Tesla. Bio je, jednostavno rečeno, moj anonimni prijatelj bez medijskih reflektora, uvek pomalo uzdržan, u stalnom traganju za istinom.

Predamnom se prosule šezdesete godine prošlog veka.

Nušićeva ulica u Beogradu na početku, prema Terazijama. Nalazimo se nas dvojica u dubokom suterenu u kome je Siketić živeo. U blagoj memli od podruma zatičem na drvenom kujnskom stolu sijalice udenute u posebno pripremljen format kutije od pleksiglasa, žice i zvučnik. Naravno da me je pitao znam li šta je to. Rekao sam: Ne. Onda je on prikazaao kako sklapa radio aparat; lampaš. U to vreme drugih radio aparata nije bilo. Pušio je, smeškao se i pevušio nešto. Taj smešak, cigara i vedrina koju sam osetio u tom podrumu, bili su njegova odrednica za ceo život. Ovaj čovek, moj drug iz škole učenika u privredi sa Zvezdare, posedovao je čudesnu energiju koja me je magijski privlačila. Svaki njegov napravljeni radio aparat bila je mladalačka pobeda odlučnosti da neku zamisao ostvari i dovede do kraja. Napravi radio, proda ga pa onda sistematski dalje, ništa u haosu i bez reda. Motiv nije bio novac, niti siromaštvo, samo i uvek, radoznalost, vedrina i pobeda, ali sa osmehom. Sada bih rekao, njegovo geslo: moći, umeti, znati.

Kad sam odlazio kod njega u Nušićevu več smo se poznavali. Ali znatno ranije koju godinu pre toga, iz njegove škole jave u Šestu beogradsku, komšijsku gimnaziju, da dolazi neko iz omladinskog komiteta, da govori o omladinskim radnim akcijama. Tada sam prvi put sreo i video Siketića. Ah, kako je taj umeo da govori. Onako iz duše, ne štreberski, naučeno. Imao je izvanrednu dikciju, iako mlad, onako ozbiljan, delovao je starije od nas. Govorio je „beogradski“ kao da u hrvatskom Zagorju nije bio rođen. Pored njega na bini nalazio se i učenik šeste Dejan Đurković, kasnije filmski reditelj, vrlo elokventan momak. Dejan je bio iz aristokratske porodice, rođen u biblioteci svoga oca koja je brojala 5 do 6 hiljada knjiga, obrazovan. Siketić iz onog „podrumčeta“ u Nušićevoj i Đurković stoje jedan pored drugog za govornicom. Ideja partije na vlasti u Jugoslaviji bila je da se stvori zajednica đačke i radničke omladine, da razlike među njima ne postoje. Siketić iz „Precizne mehanike“, Dejan, sin naučnika, direktora Beogradske opservatorije, sa Zvezdare. Obojica opsenari žive reči. Dejan visok suv, Siketić omalen, sitan, ali jak u dokazu zašto na radnu akciju treba otići. Ne poziva se na Tita, partiju, partijske ideologe, nerodnooslobodilačku borbu... Njegovi argumenti su logični i pragmatični, jasnim jezikom sažeto izkazani: „omladinskom radnom akcijom možemo da dobijemo, ne možemo da izgubiimo.“

Ali za razliku od svih ostalih prijatelja, koje sam tada stekao, Siketić, je bio sasvim drugačiji lik.

I sad prelistavam njegove slike koje nemam. Slušam ga kako recituje ili glumi na školskim priredbama, talentom školovanog glumca govori svoje i tuđe tesktove i pesme, od srca; gledam ga kako slika talentom akademskog slikara; slušam taj moćan bariton dok peva, a pevao je uvek i sa zadovoljstvom. Gledam ga na javnoj sceni kako govori raskošnim jezikom. Besedio je kao Gubec svojim seljacima ili Jerkov studentima, danas.

Napisao sam već, sve se ovo dešavalo šezdesetih godina u prošlom veku. Bio sam na maturi kada mi je otac kupio pisaću mašinu i bio sam vrlo ponosan na tu mašinu kojom sam kucao kao daktilograf. Podsećanja radi, treba znati da su tih godina kod nas televizori tek ulazili stidljivo u kuće, a ko je imao radio aparat sa gramofonom smatrao se pravim bogatašem. Valjda pod naletom mladalačke energije uvereni da svet baš nas i samo nas čeka, pisali smo pesme. Prekucavali smo Siketićeve pesme na mojoj mašini. Taj Siketić je znao da opravi sve redom: televizor, da uvede struju, da sprovede vodovod, ali ne bez veze, reda radi, uvek promišljeno sa pitanjem, da li je sve urađeno kako treba.

Sile, ja ću ga u daljem tekstu tako nazivati jer smo ga svi tada tako oslovljavali, bio je retko talentovan čovek, bio je lider u svakom pogledu, nenametljiv bez želje da ikome stavi do znanja da neko baš njega treba da sledi. Za liderom se ide po prirodi stvari, ne po zaposvesti.

Veliki stilski trpezarijski sto mojih roditelja u velikom trosobnom stanu na Dorćolu koji je kupljen od porodice Ribnikar, bio je svedok časova matematike koje je Sile držao mojoj devojci i njenim drugaricama učesnicama Prve beogradske gimnazije. On tada živi u trošnoj zgradi koja je građena kao konjušnica pre Prvog svetskog rata za potrebe električne centrale u Skenderbegovoj ulici, blizu nas. Na spratu dugačka terasa sa unutrašnje strane dvorišta i sobice. Tetka kondukterka u tramvaju broj šest. Nikada se taj Siketić nije požalio niti je prihvatio poziv da dođe u moj veliki stan i živi sa nama. Ali došao je jednog dana da javi da je položio prijemni ispit na Mašinskom fakultetu. Matematika i mehanika su bile njegova strast, a Kruševac odredište u životu. Opet, po prirodi stvari, žena, deca, porodica. Bio je tada zaposlen u velikoj industriji mašina u Kruševcu i njegovo studiranje u Beogradu bilo je uz rad. Tu se opet ponavlja ona scena sa one govornice u Šestoj gimnaziji: radom mogu da dobijem, ne mogu da izgubim. Pušio je, smeškao se, pevušio nešto i diplomirao sa odličnim ocenama, za 4 godine.

Siketić

Radnički saveti tresli su Jugoslavijiu. Tadašnji ideolozi smatrali su da će ovaj oblik „radničkog učešća“ u uprvaljanju fabrikama biti model za ugled celom svetu. Sile postaje jedan od direktora Industrije traktora i mašina „14. oktobar“, ne po partijskom zadatku već po talentu za organizaciju posla. Taj talenat nikakva partija nemože da ti doda ili da oduzme. Ili ga imaš ili ga nemaš. Ovaj Siketić imao je i tu sposobnost da objedini ljude i posao. Beskrajne sednice radničkog saveta, cigarete. Rekao je jednom da fabrika ima 7000 zaposlenih, a mnogo je i 4000 hiljade radnika. „Dođe neka delegacija kupaca iz inostranstva, priča Sile sa onim karakterističnim osmehom, da vide kako teški bageri rade. Mašinista uključi viljusškar, kad pred iznenađene kupce iz one ogrome prizemljene viljuške ispadne bunovan čovek, trgnut iz sna i sam iznenađen šta se to zbiva. Ne mogu da verujem, a on dodaje: „U pošumljenom parku industrije ljudi ispod hladovine prilegnu čekajući da prođe dan, pa onda kući... da bi uradili okućnice. Odmaraju se na poslu.“

I to je prošlo. Raspala se Jugoslavija, raspala se i velika industrija. Taj smešak, cigara i vedrina, koju sam osetio u onom podrumčiću u Nušićevoj davno, bili su njegova odrednica za ceo život.

Moja jedina zasluga je bila u tome što sam umeo na vreme da uočim tu plemenitu različitost u odnosu na sve nas druge kojom se Sile odlikovao i da sa tim čovekom ostanem prijatelj. Zašta se god uhvatio pozlatio je, pa su mu i pesme takve i kičica, kao da nikad nije držao u rukama kramp i lopatu, kao da nikad nije stao za strug, kao da nikad nije bio inženjer koji je sklapao i rasklapao motor svog „zaporožca“, ruski mali auto koji se uvek kvario na autoputu za Beograd ili iz Beograda za Kruševac. Sile, kao da je u slatkišima proveo ceo život, obezbeđen novcem, a nije ga imao i nije bilo tako.

U stvari, moj junak Siketić, bio je bogatiji od svih nas. Imao je enrgiju, hrabrost, talenat i vrline kojima stvoritelj samo po nekad časti ponekog, škrto i retko.

Ime mu je bilo Ladislav.

Ovih dana, pokazali su mi u njegovoj porodici u Kruševcu jednog klinca: „To je mali Siketić,“ ~ rekli su. „Talentovan kao i onaj tvoj drug. Kad odraste biće kao onaj tvoj iz Šeste, lider.“

Verujem da će tako biti, ali ja nemam vremena sve ovo da proverim.

Postavljeno: decembar 2013.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Autor sajta  Kratka biografija Dragoslava Simića, osnivača sajta www.audioifotoarhiv.com
Dragoslav Simić Video zapis - O knjigama koje govore: Veče Dragoslava Simića. Narodna biblioteka Kruševac. Novinarka Maja Martinović, (Radio televizija Kruševac) 2006.
Dragoslav Simić je ekspert za proizvodnju radio programa o čemu svedoči ovaj sajt na kome možete čuti 1000 dokumentarnih radio emsija Dragoslava Simića: opširnije vidi

sicke41@gmail.com

english   YouTube   facebook sajta

Staza Vašeg puta vodi Vas u svet audio i foto arhiva novinara Dragoslava Simića.
Najznačajnije ličnosti iz političke i kulturne istorije nekadašnje Jugoslavije i današnje Srbije, pojavljuju se u izlozima ovog sajta.
Možete čuti veliki broj dokumentarnih radio emisija Dragoslava Simića i njegovih kolega po izboru urednika ili gledati fotografije snimljene iz profesionalnog ugla. Sajt otvara sačuvane porodične zvučne arhive na srpskom jeziku nastale pre i posle Drugog svetskog rata.
"Gosti sajta", “Knjige koje govore”, "Vaša pisma", "Radio kritika", "Prijatelji sajta", "Novi projekti", "Da li ste pročitali retke knjige" ~ samo je deo stranica ove elektronske izložbe okrenute novim medijima u svetu.
Sajt spada u domen nematerijalne kulture. Sajt je nekomercijalan.
Pristup sajtu je slobodan. Podržite ga donacijom. Novčani prilozi uplaćuju se preko žiro računa.
Informacije: urednik sajta Dragoslav Simić sicke41@gmail.com


Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana