Početna  |  Kontakt Simić

english YouTube facebook

Predrag Kostić iz Kanade

NAPOMENA:
Gospodin Predrag Kostić profesor germanistike, sada živi u Kanadi, na moj poziv učestvovao je u jednoj dokumentarnoj emisiji „Govori da bih te video“. Emisija je izazvala veliko interesovanje slušalaca, a njegov glas do mene to jest do radija, stigao je putem Interneta. On je zamislio da svoje izlaganje opiše u fiktivnom pismu koje će uputiti unuku i taj tekst mi je poslao početkom 2009. godine, a emisija je bila na programu neku nedelju kasnije. Forma tog pisma je sačuvana i uz saglasnost gospodina Kostića, pismo donosim u celini, a da bi sadržaj bio interesantniji, zamolio sam ga i za neke fotografije koje sam dobio 3 februara 2010. Ovaj datum navodim jer je tada ceo materijal postavljen na sajt.

Pismo unuku Danijelu

Pitaš me, dragi moj Danijele, kad mi je bilo teže: za vreme onog velikog, svetskog rata ili tokom onog poslednjeg, lokalnog, bosanskog. Oba su bila teška i stravična i razarajuća. Ovo poslednje se odnosi i na našu porodicu.

U oba sam se iznenada priključio ogromnoj reci izbeglica, što će reći, sticajem okrutnih okolnosti valjalo je napustiti dom i sve što je bilo sadržano u toj reči dom, i deo rodbine koja nije bila u prilici da krene sa nama. No, ipak, onaj prvi rat sam doživeo i preživeo kao dečak otprilike tvojih godina, uz veliku pomoć roditelja koji su se starali o meni. U drugom ratu sam bio otac porodice, odgovoran za svoje najbliže. A i porodični gubitci, mada ih je i u onom prvom ratu bilo više nego dosta, bili su teži, tragičniji, okrutniji. Prvo mi je preminuo otac od gladi i iscrpljenosti, za njim mala unuka koja se tek bila rodila, da bih na kraju ostao bez najdražeg bića moga života, moje supruge i tvoje bake Ingrid, koju sam svojevremeno doveo iz Zapadnog Berlina, gde je živela u blagostanju i miru.
Strašno je bilo pitanje koje sam sebi postavljao posle njene smrti: zašto je dovedoh u ovu zemlju bosansku, u kojoj cvetaju mržnje i verska trvenja. Da li ću ikada zaboraviti njene vapaje poslednje godine života, kada je ležeći u postelji prikovana bolešću kičme, jedva čujnim glasom gotovo preklinjala: "Gladna sam. Ne mogu više! Idi traži makar malo hrane!"
Bila je za godinu dana opsade Sarajeva izgubila 29 kilograma.

No da se vratimo na početak. Avgusta 1941. došli smo u Beograd, gde su moji roditelji imali dosta bliske rodbine koja nam je pomagala, naravno, u granicama mogućnosti. Jer svi smo zajedno, doduše neko manje neko više, patili za vreme okupacije i od nedostatka hrane i od zime pa i od ratnih razaranja.

Moj otac, tvoj pradeda, bio je gimnazijski profesor, plata mu je bila mala, a, recimo, kilogram mesa na takozvanoj crnoj berzi koštao je 1000 dinara. Majka je morala da povremeno prodaje nešto od odeće koju smo poneli sa sobom, da bi kupili koji kilogram kukuruznog brašna i za doručak pojeli kačamak, kuvan na vodi. Koliko puta sam zaplakao pokušavajući da proguram taj kačamak kroz grlo, da bih rasplakao i majku koja bi htela da mi pruži nešto više, ali je bila nemoćna.
Docnije sam, da bih pomogao ocu, počeo da na ulici prodajem švercovane cigarete stranog porekla. Deo zarađenog novca davao sam ocu, a deo sam ulagao u novu "robu".

Naročito teško je bilo u leto 1944. kada škole nisu radile (bilo je učestalo bombardovanje Beograda od strane saveznika), pa je otac s nestrpljenjem, jer platu više nije primao, čekao da donesem neku "crkavicu" kući, pa da za nju kupi nešto hrane. Pa ipak, bilo je nešto što mi je umnogome olakšalo dečaštvo: zbližio sam se sa grupom mojih vršnjaka, sa njima proveo deo okupacije i nešto duže, posle oslobođenja, i to prijateljstvo traje do dana današnjeg, bar sa onima koji su još živi.

Predrag Kostić 1944.
Predrag Kostić - Sa đačkom kapom u Beogradu
na Novu godinu 1941, učenik III razreda IX Muške gimnazije

U mom sećanju još uvek divnoj, mirnoj ulici Vojvode Bogdana, koja ide paralelno sa ulicom Kralja Aleksandra i nedaleko je od studentskog doma, provodili smo dane i večeri, pogotovo leti, ali i u mesecima kada nije bilo nastave u školama (bilo zbog zime ili bombardovanja). Leti smo, najčešće bosonogi, jer za većinu nas nove cipele su bile misona imenica, šutirali, odnosno kako smo to onda zvali, "pikali" krpenjaču... Naravno da ne znaš šta je to krpenjača, ti danas imaš posebne cipele za fudbal, posebne za košarku, posebne za klizanje. Krpenjača je bila omanja lopta, veličine grejpfruta, napravljena od starih čarapa. I moglo se igrati, pa i uživati u pikanju krpenjače.

Naravno, igralo se i drugih dečijih igara. A predveče, pre nego što nastupi policijski čas, u 10 uveče, sedeli smo na niskom zidu preko puta Andrine kuće i pričali o svemu i svačemu. Andra bi od oca dobijao ulaznice za bioskop, što je za nas ostale bila retkost, mada smo i mi ponekad išli da gledamo nemačke filmove, od kojih su neki, naročito komedije sa Hajncom Rimanom ("Pilot Kvaks"), Teo Lingenom i Hansom Mozerom, čuvenim komičarima, bili za nas urnebesni. Povremeno smo išli i na fudbalske utakmice, svi smo oduševljeno navijali za BSK, pa ponekad i na boks mečeve. Andra bi prepričavao sadržine filmova koje je gledao, pa kad su to bili neki krimići sa puno ubistava, bilo me je strah sam ići kući.

No jedne večeri, bila je to 1943. godina, ispričao nam je šta je čuo od nekih, kako reče, ozbiljnih ljudi: učestali su, kaže, nestanci dece. Nedavno, čuo je, pronađeno je skrovište u jednom stanu u palati Riunione, u kome su decu držali, ubijali i od njih pravili sapun. Smeješ se, naravno, ali mi u ono ratno doba bili smo spremni da u sve poverujemo, takvo je bilo vreme.

I tada mi se desio pomalo komičan slučaj:

Išao sam jednoga dana Čuburom, da bih na jednoj raskrsnici ugledao nekog mladića, crne guste kose i debelih brkova. U ruci je držao veliki buket prelepog cveća, ali, to mi je odmah palo u oči, umotanog u dve strane starih novina (u to doba zvale su se Novo vreme). U čudu sam se pitao kakav li je ovo krele koji je ovako lepo cveće umotao u stare novinčine. Priđoh malo bliže i razaznah da je na novinama bila strana sa čituljama. Ko li je taj srećnik kome je namenjeno cveće umotano u čitulje! Utom me onaj brka zaustavi pitanjem:

"Hej, mališa, hoćeš li da zaradiš stotku?"

Prilično zbunjen odgovorih: "Zavisi od toga šta treba da uradim".

"Treba samo da odneseš ovo cveće u onu kuću preko puta. Zakucaj na vrata, upitaj da li je tu gospođica Mica. Ako jeste, predaj joj cveće i reci da joj ga šalje gospodin Đoka".

U trenutku se setih Andrine priče o otmičarima dece, kroz glavu mi prohuja stravična misao da je brka možda jedan od onih koji namamljuju decu. Uzmem li buket, zakucam li na vrata ... odoh u sapun! Gotovo mahinalno uzeh onaj buket u ruku i kao kakav mesečar uputih se prema određenim vratima.

Bila je to jedna od onih starinskih kuća u čije se stanove ulazilo direktno iz dvorišta. Zakucah, otvoriše se vrata i na njima se pojavi mlada devojka.

"Dobar dan, da li je tu gospođica Mica?"

"Ja sam", odgovori devojka iza koje su stajali jedna starija žena i jedan mladić.

"Pozdravio vas je gospodin Đoka i poslao ovo cveće", promucah, strepeći da me neko ne uvuče u stan.

"Jao mama, vidiš koliko me voli i ceni!" oduševljeno će Mica.

Onaj mladić reče da joj je brat, zahvali mi se i ponudi nagradu. Ja, dobro vaspitan dečak, odmah odgovorih da sam već dobio novac i zbrisah kroz dvorište, ostavljajući ono troje sa cvećem u rukama. I čituljama.

Ovaj naizgled normalan život, kažem naizgled, jer je bio protkan borbom za nabavku dovoljno hrane tek da se ne pregladni (ovo, naravno, posebno za nas izbeglice i Beograđane čiji su prihodi bili tek iznad minimuma), život pun iščekivanja i očekivanja dana kada će doći sloboda, koja je odraslima nekada izgledala beskrajno daleko, a nekad ipak blizu (zavisno od onoga što su čuli na radio vestima, poglavito BBC-ja, čije je slušanje bilo strogo zabranjeno i kažnjivo), taj i takav život bio je prekinut u proleće 1944. i to na sam dan Vaskrsa, kada su se građani spremali da taj praznik kako tako proslave. Navešću samo 2-3 primera kako su se Srbi "proveli" na taj veliki praznik.

Poznanici mojih roditelja. Otac i kćerka, izbeglice kao i mi, spremali su se da sednu za ručak kad se začula sirena. Kćerka, puna straha, savetovala je oca da siđu u podrum. Ovaj, pun nekog prkosa, odlučno je odbio rekavši: "Neće mi ovi presesti vaskršnji ručak!" Kćerka je obavestila susede da im se neće pridružiti i ovi su prešli u susdenu kuću, koja je bila mnogo veća. Verovatno usred ručka desio se pun pogodak u zgradu.

Zanimljiv, delimično tragičan događaj, zbio se u mojoj dragoj ulici Vojvode Bogdana. Na njenom početku bila je lepa vila na sprat u kojoj su stanovali moj odličan prijatelj i vršnjak Dule, njegov otac, očeva prijateljica Slavka i jedna starija žena. To pre podne Duletov otac Vaske bio je u kafani sa prijateljima, dok su Dule i ostali bili u kući. Kad se začula sirena one dve žene su požurivale Dula da sa njima siđe u suteren. Dule se uspaničio, oklevao je nekoliko trenutaka, da bi potom naglo odlučio da ode po oca. Trčao je što je brže mogao da bi kao bez daha utrčao u kafanu gde je Vaske bezbrižno pričao sa prijateljima. Povukao je oca za ruku i kada su bili na samom izlazu iz kafane bomba je udarila u sam ćošak zgrade. Pritisak vazduha ih je izbacio napolje. Pola Vasketovog lica bilo je crno od gareži. Otrčali su do kuće, da bi ugledali samo gomilu cigala i na njima leševe.
Ceo taj kraj je bio prilično izbombardovan. Usred kafane Kralj Aleksandar, preko puta Vukovog spomenika, pala je bomba. Posle su ribarskim ostima kupili ostatke tela.

Moji roditelji rešiše da se privremeno preselimo kod rođaka koji su imali lepu vilu na Pašinom brdu. Svi su mislili da je tamo sigurno, da taj kraj neće bombardovati, tako da je vila bila krcata rodbine i prijatelja. Meni je to preseljenje bilo po volji, jer sam svakodnevno mogao da budem zajedno sa mojim vršnjakom, rođakom Radoslavom. Bejaše lepo do 18. maja. Toga jutra vratli smo se kući u Zahumsku, na jedan dan. Moja majka je bila planirala da nam jedna žena oper veš. Tek što je pranje počelo, začu se zlokobna sirena. Nismo znali šta da radimo – dan je bio oblačan, pa smo verovali da avoni ipak neće doći do Beograda. No, moj otac odluči da krenemo natrag na Pašino brdo. Još dok smo trčali uz Sinđelićevu začu se brujanje bombardera. Nemačka protivavionska artiljerija poče da dejstvuje. Špliteri od granata padali su ispred i iza nas. Jedva nekako dospesmo u vilu rođaka, gde doznasmo da smo izbegli sigurnu smrt. Šta se bilo desilo: na kolonu ljudi koji su bežali niz i uz ulicu Prestolonaslednika Petra pale su bombe. Leš do leša ubijenih, najčešće od pritiska vazduha. Mi smo izbegli smrt, jer smo išli kraćim putem...

U junu počeše da bombarduju i Pašino brdo, ko zna zašto. Moji roditelji odlučiše da se vratimo kući, jer ni kod rođaka više nismo bili sigurni. Od juna do septembra smo svaki dan ujutro, sa dugim kolonama Beograđana, grabili prema okolnim selima: Marinkova Bara, Mali i Veliki Mokri Lug. I tako sve do kraja septembra, kada su prestali sa bombardovanjima.

Predrag Kostić 1967.
Predrag Kostić - U Sarajevu 1967. u stanu,
tada docent za savremenu nemačku književnost na Filozofskom fakultetu

Zašto je uopšte bilo potrebno razarati Beograd, koji je još 1941. bio u velikoj meri razoren grad? O tome se posle rata povremeno nagađalo, pa povremeno i pisalo u novinama. Niko nije znao pravi odgovor. Neki su govorili da je to Tito naredio, što je odlučno demantovano, u stranim arhivima se nije moglo doći do istinskih podataka. Nedavno pročitah u novinama da je odluka saveznika pala posle izveštaja nekog engleskog obaveštajca u kome je stajalo da se u Bgd gotovo normalno živi: rade škole, univerzitet, ljudi idu u bioskope, pozorišta, operu, kafane su pune, prema tome ne pruža se bar pasivni otpor okupatoru, stoga predlog: Beograd treba bombardovati.

Slično mišljenje o nepružanju otpora okupatoru imali su i docniji oslobodioci, pa su počeli da hapse glumce, operske pevače, umetnike, knjiženike, profesore i još mnoge druge. S nevericom i zgražavanjem sam pročitao taj članak. Pa šta je taj idiot od obaveštajca, a i oni koji su postupili po njegovom predlogu, zamišljao da smo trebali da radimo u okupiranom Beogradu? Da sedimo kod kuća, da niko ne radi, da ne idemo u škole, da čamimo čekajući slobodu? Pa od čega bismo živeli, šta bismo jeli, da li je trebalo da zaglupimo u ime nekakvog pasivnog otpora? Bože nas sačuvaj takvih "saveznika"! Pa zašto, po istoj logici, nisu bombardovali Pariz? Tamo su okupatorski vojnici divno provodili dane i noći uživajući u svemu što je jedan takav velegrad pružao. Zašto nisu bombardovali Zagreb, prestonicu jedne kvazi države, koja je bila nedonošče Hitlera i Musolinija, a slali su i dobrovoljce na istočni front? Kažu: štitio ih je Vatikan. Da li je već tada bilo merenje dvostrukim aršinima? Izgleda da jeste.

Polovinom oktobra 1944. stiže dugoočekivana sloboda. Naš kraj je bio oslobođen već 15.oktobra. Noć pre toga slušali smo kakao nemačka komordžijska kolona prolazi ulicom Kralja Aleksandra, krećući se ka savskom mostu. Oko 10 sati ujutro ču se veseo žagor komšija: čusmo sa nevericom da su ruski vojnici kod studentskog doma. S roditeljima krenuh tamo. Vladalo je pravo veselje, ljudi su plakali, smejali se, gostili Ruse rakijom, grlili ih. Vladalo je neopisivo raspoloženje: kao da se nebo otvorilo i na sve nas prosulo kišu radosti zbog ostvarenog nečega čemu smo se nadali tri i po godine, pateći i gledajući kako ljudi ginu, slušajući o mukama onih po zatvorima i logoru na Banjici, ali uvek se nadajući da ćemo doživeti taj trenutak. Bilo je to nešto poput sna: juče nemački okupator, danas ga odjednom više nema i neće se nikada više vratiti. U glavi dečaka poput mene mešali su se san i java. Trebalo se privići na javu.

E, vidiš Danijele, tu je velika razlika između velikog rata i onog bosanskog: u prvom slučaju imali smo nekakvu perspektivu i nadu da će saveznici pobediti i da ćemo dočekati slobodu. Videli smo, nekad više, nekad manje, bar nekakvo svetlo u tunelu. U opsednutom delu Sarajeva, u onom drugom, versko-etničkom ratu, nismo se mogli ničem konkretnom nadati, tunel je bio potpuno mračan. Otupeli od gladi i žeđi i zime, apatično smo provodili dane i bili zahvalni što smo i ako smo doživeli sledeći dan a da nas Alijini sejmeni nisu odveli u nepovrat. Gladan, slab i sleđen tokom tri provedene zime, uvijen u deku, ponekad toliko očajan da sam priželjkivao da mi neko donese kapsulu cijankalija, katkad sam bežao od stvarnosti čitajući nepročitane knjige, koje sam ostavljao na stranu, zamišljajući kako ću uživati čitajući ih kad budem u penziji. Uzimajući neki knjigu u ruke stio bih se te želje, da bih gotovo zavapio: "Doživećeš penziju malo morgen!"

Jednoga dana prelistavajući svoga dragog Brehta pročitah njegovo stihove pisane u egzilu: "Priznajem da nemam nade. Slepci govore o nekom izlazu. Ja vidim. I kad su sve zablude potrošene, nama nasuprot sedi poslednji nam sadrug: Ništavilo."

No onda mi pade na pamet jedna druga pesma, potpuno suprotna ovoj citiranoj.

Gotovo se nasmejah setivši se kako sam se njom oduševljavao, želeći da sam joj ja autor, i ne samo to, nego se setih nekadašnje želje da posedujem tu osobinu, tu moć koje je bila sadržana u tim stihovima. Bili su to stihovi moga najdražeg pesnika iz tinejdžerskog doba, Srgeja Jesenjina: "U oluji, u buri, / kraj nedaća svih,/ uz teške gubitke / i uz tugu kletu / biti nasmejan, prirodan i tih – najveća je umetnost na svetu". Ko li bi bio u stanju da u ovakvim prilikama u kakvim sam životario bude "nasmejan, prirodan i tih"? Ja, sedeći umotan u deku, usred zime, sa razbijenim prozorima, zacelo ne. Uostalom i sam Jesenjin je završio samoubistvom.

Kad smo kod samoubistva, ispričaću ti tragičan slučaj moga školskiog druga Mikija. Miki, lekar u penziji, imao je sina jedinca, takođe lekara, koji je zajedno sa još dva lekara i dve bolničarke, prihvatio ponudu nekog Alijinog policajca, da im, uz plaćanje po 3 hiljade maraka, omoguće bekstvo u srpski deo Sarajeva. Miki je od prijatelja pozajmljivao novac dok nije skupio rečenu sumu. Nažalost, policajac ih je prevario. Odveo ih je do ulaza u veliki kanal i rekao da uđu i pređu na srpsku stranu. Unutra ih je čekala muslimanska patrola i sprovela u zatvor. Miki, čuvši šta se desilo, znajući kako prolaze uhapšeni u Alijinim zatvorima, nije izdržao: iskoristivši kraće odsustvo suruge obesio se.

Njegovo samoubistvo je bilo izraz ekstremnog očajanja, nije mogao da izdrži misao da je zauvek izgubio sina jedinca, i to kakav gubitak: ne nekim nesrećnim slučajem, nego pod teškim torturama. Mislim da ni ja ne bih postupio drukčije da me je zadesila ista sudbina.

Ovakvih prevara očajnih ljudi koji su želeći da sa porodicom izađu iz sarajevskog pakla davali svu ušteđevinu, da bi im, u najboljem slučaju, saradnici prevaranata savetovali da se vrate kući bilo je mnogo. Ispalo je da su još trebali da budu zahvalni što nisu bili otpremljeni u zatvor u bivšoj kasarni Viktor Bubanj, odakle se retko izlazilo na slobodu, pa i ako jeste, onda su ti jadnici bili u takvom fizičkom stanju da nisu više valjali ni Bogu ni ljudima. Da ne govorim o onima koji su završavali odsečenih glava na tzv Kazanima, na obronku Trebevića, gde je vladao komandant Caco.

Kako sam sve te godine gladi, žeđi i smrzavanja, iščekivanja svega samo ne dobrog, odlazaka na posao ne znajući da li ću stići do moga fakulteta i da li ću se čitav vratiti kući, pretrčavajući kritična mesta na kojima se ginulo od snajperista, strepeći od granata i mina, izdržao a da mi razum bude bar delimično očuvan – ni sam ne znam. Spasla me moja Humboltova fondacija, dodelivši mi po 4. put stipendiju, na čemu tim ljudima koji su me dobro znali, ostajem zahvalan do kraja života.

U Štutgart sam stigao polu slep (katarakta), smršao 22 kg, žut u licu, drhtavih ruku, trzajući se na svaki malo jači zvuk. Mesec dana nisam bio u stanju da radim bilo šta. A onda, tokom maja, počeo sam da odlazim u biblioteku. Knjigu sam završio aprila sledeće godine. Mislim da mi je osnovni podstrekač na rad bilo osećanje odgovornosti pred Fondacijom, osećanje da nemam pravo da uzimam tuđi novac ne radeći ništa. Ali mi je ono što se zove duša bilo umnogome razoreno. Žal za izgubljenim najmilijim, žal za rasturenim ostatkom porodice ostaće nezalečena rana do kraja moga života.

Pitaš me, Danijele, zašto se iz Nemačke nisam vratio, bar da pokušam da mi vrate stan, kao što su to uradili neki moji prijatelji?

No, svi do jednoga su pobegli iz Sarajeva već u leto ili jesen 1992, ne proživevši ono ono što sam ja proživljavao pune 3 godine. Nisu imali ona grozna sećanja, one more koje su me proganjale, doduše ne tako često, i u snovima.

Sećam se da sam nekoliko puta sanjao da sam se vratio u Sarajevo i sreo neke drugove koji su ostali. Uglas su povikali: "Jesi li ti lud?! Znaš li gde si se vratio?"

Ja nisam mnogo žalio za izgubljenom imovinom, celo vreme vegetiranja u Sarajevu mislio sam: samo da se izvučemo odavde, iz ovog pakla, pa neka sve propadne. Što se i ostvarilo. Vratiti se u grad i zemlju u kojoj još uvek caruje međunacionalna, a pogotovo međuverska mržnja (kako je to doopbro opisao Ivo Andrić u svojoj pripovetci "Pismo jednom prijatelju"!), u grad u kome jedva da još mogu da sretnem nekog poznatog, značilo bi otvaranje starih rana.

Ovde, gde smo sada, nađoh na jednom mestu u zanimljivom romanu jedne iranske književnice koja živi u Americi (naslov glasi: "Čitajući Lolitu u Teheranu"), nešto što me je podsetilo na naš život u muslimanskom delu Sarajeva (u odlomku je reč o tome kako su se mladi iranski opozicioneri osećali u vreme Homeinijeve revolucije):

"Živeti u Islamskoj Republici je kao imati seksualni odnos sa čovekom koga se gnušaš. Pa, to je otprilike ovako: ako si prisiljena da imaš seksualni odnos sa nekim koga ne voliš, onda isprazniš svoju svest – pretvaraš se da si negde drugde, zaboravljaš svoje telo, mrziš svoje telo. To je ono što mi ovde radimo. Stalno se pretvaramo kao da smo negde drugde – mi to ili planiramo ili sanjamo."

Predrag Kostić 2008.
Predrag Kostić - U Kanadi, negde oko 2005,
ponovo izbeglica iz rodnog Sarajeva

U Štutgartu pročitah reči pisca Pereta Hertlinga, koje su zvučale kao opomena: "Možeš se vratiti kući gde se sve održalo kako je bilo. No pošto ništa od svega toga nije ostalo, možeš se bilo gde vratiti kući."

Toga sam se, Danijele, nesvesno i držao – ovde gde smo, mada 10 hiljada kilometara daleko od bivše kuće, ipak smo uveliko kod kuće. I to smo prihvatili, a zahvalni smo što su i nas prihvatili.

Postavljeno: februar 2010.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana