Nikola Pašić, 1918. (unuk),
Fotografije snimljene 2001.
Photo: D. Simić, sva prava zadržava autor. Fotografije se mogu koristiti isključivo uz dozvolu autora. Adresa sicke@sbb.rs
Sa Nikolom Pašićem upoznao me je Mića Radenkovič, jedan od organizatora „Srpsko američkih dana“ u Njujorku, 1990. godine. Zahvaljujući ovom američkom građaninu upoznao sam tada i mnoge druge Srbe koji su bili sagovornici mojih dokumentarnih emisija.
Nikola Pašić je bio srdačan i neposredan čovek. Predložio
je da pređemo na „ti“. To je kod njega bilo tako jednostavno i prirodno
da sam posle 5 minuta razgovora pomislio da ovog čoveka zaista poznajem
godinama. Pašić je bio kanadski državljanin, advokat po struci i isključivo
ga je zanimala politika. Satima je bio u stanju da analizira uspon i pad
pokreta Draže Mihailovića kome je pripadao do odlaska iz zemlje 1945. godine.
Politički, bio je za prestanak „građanskog rata“ koji se i posle završetka
rata u diskusijama među ljudima nastavljao, za izmirenje četnika i partizana.
Bio je to galantan, u pravom smislu reči gospodin čovek kome je
maternji jezik bio grčki, koji je govorio savršeno srpski, a pisao je i
mislio na jezicima engleskom, francuskom i nemačkom. Onako vedar i nasmejan,
lepih manira, prijatelj Desimira Tošića i saradnik „Naše reči“ u Londonu,
časopisa koji je okupljao projugoslovenski orijentisane intelektualce, nije
imao smisla za neke „teške životne romane“. Birao je vedrije teme. Umeo
je da zapleni čoveka odmah i lako stekne poverenje novih prijatelja. Za
ovu vrstu lakih komunikacija trebalo je imati i urođen smisao, međutim svakako
je tome doprinelo i vaspitanje koje je stekao u različitim evropskim sredinama
u kojima se kretao njegov očuh, diplomata Dragomir Kasidolac. (
Vidi „Knjige koje govore“ )
Slao mi je opširna pisma faxom, a često se javljao i telefonom da pita šta
se dešava u zemlji. U to vreme još nije bilo razvijeno pisanje elektronskom
poštom. Ali 2000. posle promena Nikola se spremao da dođe u Beograd. Ovde
je imao rođake, a mene je pitao da li bi hteo da se povežem sa Borom Dimitrijevićem
direktorom zaječarskog Arhiva pa da tamo putujemo zajedno.
2001. Nikola je prvi put došao u Srbiju, posle 50 godina.Tako je ostala zabeležena i sačuvana ova kolekcija od stotinak fotografija iz Zaječara, Beograda i sa puta na Oplenac. Potpisi ispod fotografija su često skraćeni zbog kompjuterskog programa u kome je ova stranica sajta rađena.