Bosiljka Pušić

Književna ispovest

Bosiljku Pušić poznajem još iz davnih dana kada sam upoznao i njenog muža Iliju u njihovoj kući u Herceg Novom. Tada sam ga snimio u nekoj ulici u Novome za beogradski časopis Reporter. Urednik je bio Zoran Bogavac.

Tada nije bilo Interneta, i knjiga ili pismo kao i fotografija u fizičkoj formi bili su jedini oblik materijalne komunikacije. Evo kako izgleda Bokin zabeležen glas danas u mojim emisijama koje sam snimio u Beogradu novembra 2013, u stanu njenog sina Antonija Pušića alijas Ramba Amadeusa. Bosiljka je došla u Beograd sa novim romanom lepog, zagonetnog imena, TONDO i prijateljicom Marijom Čolpom. Na snimku možete da čujeteje prvo, deo iz romana Tondo, a onda govori Bosiljka, Ćupričanka, popularna Boka iz Novoga, prva žena član Udruženja književnika Crne Gore.

Slušaj 1:     (mp3)

Slušaj 2:     (mp3)

Kratka bibliografija

Bosiljka Pušić rođena je u znatlijskoj porodici, u Ćupriji, 1936. Ubrzo se porodica preselila u Jagodinu, grad njenih prvih koraka, prvih izgovorenih i napisanih reči. U Jagodini je završila gimnaziju, a studije književnosi diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Udajom se seli u Herceg-Novi gde radi kao profesor književnosti u srednjoj školi. Susreti i druženja sa znamenitim ljudima; književnicima i slikarima su imali veliki uticaj na njen književni put. Na podstrek velikog estetičara i književnog kritičara Branka Lazarevića počinje da piše poeziju koju objavljuje u mnogim tadašnjim književnim časopisima. Prvu knjigu poezije Krila iste ptice objavljuje 1970. godine a onda slede: Privid igre (1972.), Pelin u reveru (1976.), Rukom prema snu i Druga voda (1980.) Dobošari na trgu (1985), Svođenje reči (1989), Pepeo i krik (2000).

Bosiljka Pušić i Marija Čolpa

Paralelno sa poezijom objavljuje po časopisima kratke priče, te slede zbirke pripovedaka: Kavez (1981), Otapanje (1994), Izlet u Žanjice (2000), Kako preživeti brak (tri izdanja).

Više izdanja doživeo je i Bosiljkin prvi roman Otvaranje lutke (prvo izdanje 1985. i drugo 2001). Slede: Naranča i nož (2002), Narančin cvat (2004); a sa trećim romanom Naranča i žeđ kompletira trilogiju Naranče pod šlemom (2008). Iste godine objavljuje roman Knjiga o Vojinu, a zatim Hodnik (2009), Stimadur (2011) i Ispod žižule (2012), TONDO (2013)

Podstaknuta pričama svojim unučićima počinje da objavljuje knjige za decu: Hercegnovske čarolije i Koga boli uvo kako ja rastem (2000.), Ružičasti delfin ( 2001.), Žabilijada ( 2003.), Doživljaji magarčića Magića (2004.), Kobajagična putovanja (2006.), Plavojko (2009.), Ko te šiša ( 2010.) i Kralj koji je pojeo i sebe ( 2012.).

Po odlasku u penziju Bosiljka Pušić počinje i da slika. Do sada je imala petnaest samostalnih izložbi, tridesetak grupnih i izlagala na tri međunarodne žirirane izložbe. Bila je učesnik više likovnih kolonija.

NAGRADE

1. Prva nagrada za priču Kavez na anonimnom konkursu Prosvetnog pregleda 1973. Beograd
2. Zmajeva počasna nagrada 2003.
3. “Živojin Pavlović“ 2004. za knjigu Kako preživeti brak (humorističke priče);
4. Druga nagrada za priču Kralj koji je pojeo sam sebe na konkursu za 2005. godinu nedljenika NOVI PUT

Boka i Marija Čolpa

Recenzija za roman „Tondo“, Bosiljke Pušić

Marija Čolpa

METAFIZIKA PUNOG MJESECA

„Zlatasta sisa dominira jugoistočnim nebom. Nedostaje joj bradavica. Tako noćas izgleda mesec koji vidljivo raste ka uštapu.“ Tako šapuće Bosiljka Pušić storiju o nebu, suncu, mjesecu, nama i onima što nam život čine ljućim, slađim... (ne)podnošljivim. Tondo je po naški, bokeški – PUN MJESEC. Onaj od kojeg raste i opada sve u organizmu. Kao plima i oseka, kao ljubav i mržnja. Dualizam svega postojećeg, vidljivog i nevidljivog. Kao kad nadolazi strast, znanje... osjećaj, predosjećaj... Baš takvom gradacijom se ređaju slike ove romaneskne priče, koju prepoznajem kao sebe samu. Kao i teorija, da ništa nije slučajno, a ni zaludno, kao što na prvi (a bogami i na drugi pogled) izgleda.

„Izvan granica uma, je objašnjenje, odakle se dolazi, i kuda se ide, posle ovoga sna, koga imenujemo - STVARNOST; Bar da smo nju, stvarnost našu... spoznali, otvarajući mnoge prolaze, kroz mračne lavirinte, možda smo zalutali, možda je sve bilo uzalud.“

Pjevanjem stiha Pušić otpočinje poglavlja, nalik horisti iz antičke drame, komentariše, prigovara i podučava. Upravo njima vodeći se, plivamo prostorom novskog tonda. Ulazimo u dimenziju stvaranja punog i opipljivog tkiva mediteraske arije, mentalitetskih škeraca, ćakula i onog vragolastog virenja kroz intrigu - zatvorenih škura.

Tondo kao podsjetnik bila za preživljavanje, taster kojeg svakog dana pritisnemo na „restart“ ne bi li se osvjestili, u prevazilaženju teškoća koje spisateljica sasvim jasno odslikava u scenama: prodavanja slika, „krompirdžijama“, licima sa šetališta... I onda, poslastica uma, kao šilom ufircana slika i prilika je kiselog drveta, kao metafora i zbilja svih naših muka, bolova... fiskova. Ono nas sasvim glasno opomonje, da maliciozni svijet nit’ leži nit’ drijema. Budni su i vrlo raspoloženi za „divljanje“ po tuđim životima, spletkarenje i podmetanje svih vrsta i oblika. Ljudskom zlobom-kiselinom mogu se izgoreti ruke, duša, uspomene, tajna... čak i spaliti nečija sreća. I kao što kiselo drvo fizički podriva kuću, u kojoj autorka Tonda brodi svoje mjene, upravo se ista radnja odnosi na prijateljstvo Jagode, podsjetivši na opšte mjesto, od izdaje prijateljstva.

Laž, lažno predstavljanje, loš moral, nekako se lijepe na sva dobrohodna, dobrodušna i filantropski omeđena bića. Ovo ne govorim napamet, već iz svoje glave i doživljenog sličnog ili istog stanja nesreće i zbuna. I nikako da se opametim/o. Iako svaki put predosjetim/o lažac, prevaru i lošu vibru. To je upravo, onaj nepopravljivi gen koji uvjek na freško i iznova kaže: Ovoga puta me rođeni (pred)osjećaj vara. Nije moguće da je ova divna osoba zla! Kako neko uopšte može pomsliti nešto nažao meni, mojoj porodici; kako može biti ljubomoran na moje pisanije; zar je moguće da jedni drugima možemo (ili smijemo biti) konkurencija... I tako do u nedogled.

I kako objasniti stvarnost Tonda, nego kao sopstvenu! Taj lavirint u kojeg smo „možda zalutali...“pita se Pušić iznova „da nije možda sve uzalud“. Svaki iole častan čovjek, nad svojim radom-tezom-romanom-spisom ima ovo pitanje, kao nad sopstvenim životom. Samo su oholi samouvjereni i bez ovog upitnika: Dal’ da ustanem il’ da odustanem... bilo da se radi o djelu, ljubavi ili čemu „šestom“.

Tragati za suštinom, takođe je tema romana Tondo. „Ako osluškuješ samo sebe, neće te u tvom sluhu nikada nastaniti: šum talasa, fijuk vetra, cvrkut ptica, lavež pasa, škrgut korala, dok se granaju na steni pod morem, opčinjeni svetlošću. Kako ćeš onda saznati koliko te ima u samom sebi.“

Sa urom od punog mjeseca se vazda povezivalo ljeto, kada je život postajao zreliji, jači... plodniji. Ova mjesečeva mijena smatra se simbolom majčinstva, vukodlaka, vještičijih rabota, neurozisa i „lajanja na zvijezde“. Magnetni i metafizčki tondo, stoji uvijek iznad naših glava kao tzv. nespomenik! Toliko sujevjerja i paganskog je u nama i oko nas, da se bijeli svijet uglavnom pravi da ga ne vidi. Eksplikacija ovakvog odnosa je za neku drugu naučnu disciplinu. Neznanje koti nepovjerenje, ovo uzrokuje nevjericu... i tako sve do krivičnog zakonika. Mnogi „peru“ svoja (ne-zlo)djela time da je nešto drugo krivac, na primjer pun mjesec, naš Tondo. Naučnici pak tvrde da se sve svodi na nešto mnogo jednostavnije - razinu svjetla. Naime, svjetlost koju osigurava pun mjesec je 16 puta jača nego tokom drugih lunarnih faza. Istraživači sa University College London ustanovili su da broj epileptičnih napada opada kad je mjesec najsjajniji. Ta noćna svjetlost, koja se ispušta tokom mraka, direktno utiče na hormon melatonin. Pinelalna žljezda se nalazi u sredini mozga i svoju aktivnost ispoljava isključivo tokom noći. Ona pod okriljem mraka serotonin pretvara u melatonin, koji je vrlo važan za očuvanje moždanih ćelija. U prevodu, da bismo imali dobru i zdravu razinu melatonina, treba da spavamo u potpunom mraku ili da gledamo u tondo širom otvorenih očiju. Dakle, birajte!

„Zlatasta sisa dominira jugoistočnim nebom. Nedostaje joj bradavica. Tako noćas izgleda mesec koji vidljivo raste ka uštapu.“ Tako šapuće Bosiljka Pušić storiju o nebu, suncu, mjesecu, nama i onima što nam život čine ljućim, slađim... (ne)podnošljivim. Tondo je po naški, bokeški – PUN MJESEC. Onaj od kojeg raste i opada sve u organizmu. Kao plima i oseka, kao ljubav i mržnja. Dualizam svega postojećeg, vidljivog i nevidljivog. Kao kad nadolazi strast, znanje... osjećaj, predosjećaj... Baš takvom gradacijom se ređaju slike ove romaneskne priče, koju prepoznajem kao sebe samu. Kao i teorija, da ništa nije slučajno, a ni zaludno, kao što na prvi (a bogami i na drugi pogled) izgleda.

plovećeg restorana, koji je ukotvljen na maloj udaljenosti od obale. Ploveću kafanu vole verovatno oni koji se brzo opijaju i brzo otrezne ako imaju gde da povrate. Ploveća kafana im izdašno nudi takvu mogućnost. Potrebno je samo da se nagneš preko ograde, pod uslovom da ti vetar ne duva u lice.“

Preporuka za čitanje Tonda:

Prethodno pretabiri sve prijatelje/ice po e-mailing listi, adresaru i upitaj se koliko trpila ulažeš u odnose koje, čoče, nazivaš - pravim prijateljstvom. Potom saberi ukućane, izljubi ih od glave do pete i zahvali im što postoje. Nakon toga se udobno uvuci u svoju čitačku kapsulu i otpočni Bokin Tondo: „Ma gdje bežao, svoju ćeš senku vući za sobom, nekada težu od kugle robijaša, nekada prazniju od papirnate kese, čekajući da te mrvica radosti... pomiri sa NJOM.“

Kad se sretnemo na pola puta, napravi se lud... Požuri, jer nemaš baš puno vremena.

Tondo ne traje čitavu vječnost!

Postavljeno: januar 2014.

Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad