

Ova priča za mene počinje aprila 1998. iz srca Beograda, iz ulice Kneza Mihajla. Tog prolećnog dana, sreo sam koleginicu Ljiljanu Prvulović i njenog muža Vladu koji se upravo vratio iz Pariza. Pitali su me da li znam za Lazara Brankova koji je "jedan od najintrigantnijih ličnosti Titovog doba", svojevremeno otpravnika poslova jugoslovenske ambasade u Budimpešti, a krajem pedesetih osuđenog na doživotnu robiju i od Tita i od Staljina. To pitanje odvelo me je već avgusta u Pariz u kome je kao politički emigrant živeo Lazar Brankov. Tamo sam ga snimio za radio i načinio seriju fotografija koje gledate na sajtu. Brankov je bio neverovatno zanimljiv sagovornik. Od njega sam čuo nesvakidašnje priče o stvarima koje su se dešavale političkim zatvorenicima, kao i detalje o tome kako je ovaj diplomata komunističke orijentacije, nekadašnji partizan, osuđen i od Tita i od Staljina.
SlušajBrankov je došao u Beograd oktobra mesece iste godine . Želeo sam da ovaj svedok istorije uđe i u pisane medije pa je tako ovaj članak kolege Aleksandra Apostolovskog tada i objavljen.