Beleška urednika sajta Dragoslava Simića:
Ovaj moto sajta prikazuje način rada primenjen u emisijama čiji sam autor.
Ivo Andrić. Iz priče „Alipaša“:
„Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“
Naš sajt www.audioifotoarhiv.com je nekomercijalan. Izdržava se od dobrovoljnih priloga. Podržite ga donacijom.
Adresa urednika: Dragoslav Simić sicke41@gmail.com.
Budite prvi koji će svojim novčanim prilogom podržati ovo kulturno dobro kome zbog nedostatka sredstava preti gašenje.
Nenad Ristić je napisao odličnu knjigu „Zum u čelo“ koja je 2005. godine nepravedno štampana u samo 3oo primeraka. Izdavač RTS. Ovaj novinar, urednik i direktor RTS, opisao je na duhovit način, bez ljutnje, dokumentarno, ljude sa kojima je u rasponu od 4o godina sarađivao. Načinom pisanja podsetio me je na slavnog Čeha Kunderu. Očevidno, reč je o Ristiću talentovanom piscu.
Možete se upitati kakve ja veze imam sa Nenadom Ristićem kada ga ovako hvalim?! I da odmah odgovorim: nikakve.
Upoznali smo se davno na slavi kod zajedničkog kolege Petra Žebeljana, 2001. potpisao mi je putni nalog za Nemačku, a 1995. sreo me je na ulici i pitao kako je u Australiji u kojoj sam boravio zahvaljujuči čika Benku. Vidi
On se spremao u Sidnej kod ćerke. I to je celo naše poznanstvo. Jednostavno nisam pripadao tom svetu povlašćenih, nisam pozivan, a nisam imao ni želju da stanem u red pred „nečiju kancelariju“ da bih pio viski sa glavnim urednicima i direktorima koji bi me nagradili stanom, visokom platom, putnim nalogom bez ograničenja.
I sve bi verovatno prošlo na prisećanjima o prohujalim vremenima, da se, iznenada, prilikom pretresanja kućne biblioteke, 2009, nije pojavila Nešina knjiga koju dotle nisam pročitao. U njoj je opisan sistem jednopartijske televizije i jednopartijske države u kojoj moćni pojedinci u sprezi sa čelnim ljudima srpske i jugoslovenske političke vrhuške decenijama kroje programsku politiku medija i sudbinu novinara koji tu rade.
Čitajući je, sa zanimanjem sam primetio kako sam sve opisane ljude i događaje poznavao, ali da moja biografija nikakve veze nema sa svim tim karijeristima i dodvoračima čija su imena u knjizi pomenuta. Ristić ne negira učešće u toj politici ni to da se njegova karijera prepliće sa životom medija na kome je radio. Ali trajna vrednost „Zuma u čelo“ ogleda se u tome što čitaocu omogučava da stvori sliku o paralelnom životu novinara, ličnom i javnom, i da sam sebi postavi pitanje: gde sam ja bio tada, na čiju sam se stranu svrstavao u vremenima koja su „pojeli skakavci“.
Slušaj - prvi deo: (mp3)
Slušaj - drugi deo: (mp3)
Postavljeno: novembar 2009.
Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.
Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com
Nenad Ristić poslao mi je 9. oktobra 2021. godine ovo sećanje na studentske dane.
Sećanje na profesora istorije umetnosti Lazara Trifunovića
Nije bilo ništa neobično da mladi profesor Lazar Trifunović, profesor istorije umetnosti povede grupu studenata u Sombor na izložbu slikara Milana Konjovića.
Nešto neobičnija bila je međutim njegova želja da grupu studenata povede u „Lotos bar“ na igru striptiza. Želja neobičnija i teže ostvariva. Uprava noćnog kluba nije prihvatila grupu studenata već je profesoru dodelila tri besplatne karte.
Što je jedna od te tri karte pripala autoru ovog zapisa zaslužan je glavni studentski (a kasnije i filmski) švindler Jovan Joca Marković.
- Šta radiš noćas, pita me ispred studentske menze na Obilićevom vencu.
- Spavam.
- Imam ja bolje rešenje. Budi ovde tačno noćas u 11.
Potrudio se naš profesor da mu studenti ne izgledaju kao poslednji provincijalci. Smešteni smo u elitni prvi red i odmah dobili gala posluženje.
Sve je išlo redom: prvo muzika pa igračice pa opet muzika pa onda igračice i igrači pa onda šale i vicevi uglavnom na račun Rusa i Nikite Hruščova. Kad se na podijumu pojavila glavna zvezda atmosfera je bila već vruća. Savršeno građena, vešta sa igračkim rekvizitima prikovala nas je za sedišta; u publici se šapuće da je poreklom Bugarka, da je školovana gimnastičarka i da je odbegla u Italiju.
U jednom trenutku u program biva uključena i publika i to počev od našeg profesora Lazara Trifunovića.
Spiker ga preko razglasa upita: šta on kao profesor istorije umetnosti misli o onome što je video, sa estetskog stanovišta.
Profesor ustade, muzika udari tuš, profesor kroči na binu, približi se striptizeti, pogleda je direktno u oči i izgovori:
- Vi draga damo širite pojam modernosti u oblasti igre i zabave baš kao što moj prijatelj Milan Konjović, slikar širi pojam modernosti u oblasti slikarstva.
Salom se prolomi aplauz, mi studenti ushićeni povikasmo „bravo“ a našeg profesora prelepa striptizeta je već ljubila u obraz.
Sve ovo dogodilo se u jesen 1958. godine.
Autor sajta | Kratka biografija Dragoslava Simića, osnivača sajta www.audioifotoarhiv.com
sicke41@gmail.com sajta |
Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica
Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.