Vasil Conev
Dragoslav Simić
Prevedena priča
Moj drug, pisac Vasil Conev
Neke nedelje, davnih sedamdesetih godina, međunarodni voz
za Sofiju bio je prepun Bugarskih studenata koji su se iz Čehoslovačke i
Mađarske vraćali kući. U krcatom vozu od Beograda do Niša stajao sam u hodniku.
Zahvaljujući toj slučajnosti prvi put sam uživo čuo bugarski jezik.
Braća Ivan, Vasil /pisac u sredini/ i
Kosta Conev
Sprijateljili se mladi putnici i mesec dana kasnije stigao sam u Sofiju.
Iz čiste radoznalosti počeo sam da učim bugarski. U humorističkoj redakciji
Radio Beograda pitali su me da li sam sreo najboljeg bugarskog satiričnog
pisca Vasila Coneva. Onako ambiciozan nisam čekao da mi to pitanje postave
dva puta. Nije prošlo mnogo vremena, a ja sam sedeo sa Conevim u Sofiji.
Bio je to bugarski Nušić. Imao je poseban dar da u vreme režima Todora
Živkova izmakne svakoj cenzuri i objavi baš ono što je napisao. Bio
je strasni hedonista bujnog temperamenta. Iz njega je kipela literatura
trajne vrednosti. Onako neumeren u svemu, takav je bio i prema svojoj
literaturi. Pokloni knjigu i ispriča sve priče kao dobre viceve. Sa
njim je trebalo imati strpljenja, a ja sam za Coneva bio pravi medijum.
Ushićen piscem, preveo sam „Pravu istinu o smrti Đordana Bruna“. Priča
je objavljena u humorističkoj redakciji Radio 1979. godine.
Za mene, mladog novinara, Conev je postao smisao boravka
u Sofiji.
Međutim, kada danas mislim na to vreme, kada sam sasvim
zaboravio bugarski jezik baveći se drugim poslovima u novinarstvu, ova antologijska
priča ima smisao dokumenta jer da nije bilo one gužve u onom međunarodnom
vozu ko zna da li bih ikad otišao u Sofiju, i upoznao Coneva.
Vasil Conev je umro 2002. po struci je bio arhitekta, a rodio se 1927. godine
u Sofiji.
« Nazad
Dalje »