Nastavljajući dokumentarni ciklus „Autobiografije uživo”, Dragoslav Simić pozvao je uglednog dirigenta i kompozitora Vojislava – Bubišu Simića, legendu Radio Beograda, da pred mikrofonom govori o sebi. On nije govorio o vlastitim umetničkim uspesima u svojstvu šefa-dirigenta Džez-orkestra RTV Beograd, niti pak o umetničkoj delatnosti u Pozorištu na Terazijama. Nije govorio ni o svojim kompozicijama i mnogobrojnim aranžmanima, niti o diskografiji od hiljadu snimljenih ploča i kaseta. Ni reči nije rekao o brojnim nagradama u zemlji i inostranstvu, kao i o drugim priznanjima. Daleko od svakog akademskog dociranja i navođenja bilo kakvih podataka, ovaj osamdesettrogodišnjak izlagao je spontano i jednostavno, anegdotski prisno i neposredno, nesumnjivo odmah uspevši da zaokupi slušalačku pažnju.

Vojislav Simić:
Ljubavna pesma broj 1
Gross: Tenderly
Kao i uvek vedrog duha, Simić je govorio o svom životu, koji je proveo neprestano boraveći u Beogradu i radeći u jednoj jedinoj ustanovi – Radio Beogradu. Pri tom, nije osećao nikakvu monotoniju, jer je za sve to vreme izmenio osam država, počev od Kraljevine SHS pa do današnje Republike Srbije. Proveo je život u Radio Beogradu – najpre kao muzičar u raznim sastavima, potom kao dirigent. Budući da je još kao vrlo mlad svirao u emisijama okupacijskog radija, 1945. godine uhapsila ga je, kako je sam rekao, Šesta lička... Pošto se njegov otac, inače advokat, angažovao obrativši se čak i Siniši Stankoviću, jednom od republičkih čelnika, uspeo je da se izbavi zatvora bez većih posledica, da bi, posle više godina, planinario sa islednikom!