Početna  |  Kontakt Simić

english YouTube facebook pretraga

Beleška urednika sajta Dragoslava Simića:

Ovaj moto sajta prikazuje način rada primenjen u emisijama čiji sam autor.

Ivo Andrić. Iz priče „Alipaša“:

„Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“

Aleksandar Ajzinberg

Životopis “kao za film”

Naš sajt www.audioifotoarhiv.com je nekomercijalan. Izdržava se od dobrovoljnih priloga. Podržite ga donacijom.
Adresa urednika: Dragoslav Simić sicke41@gmail.com. Budite prvi koji će svojim novčanim prilogom podržati ovo kulturno dobro kome zbog nedostatka sredstava preti gašenje.

lamed

Izraelski čaospis
Lamed
List za radoznale
Izabrao i priredio Ivan L Ninić

______________________________
Godina 13 Broj 3 Mart 2020.

Objavio je zapis Dragoslava Simića načinjen za knjigu u pripremi GLASOM PISANA ISTORIJA II, snimak razgovora sa

Aleksandar Ajzinberg

Aleksandar Ajzinberg
Ljubi ruku vojvodi

Aleksandar Ajzinberg, arhitekta, rođen je maja 1930. godine u Beogradu. Kada smo razgovarali u njegovom stanu u Beogradu 2015. godine, snimio sam za sajt seriju fotografija i tonske zapise koji se mogu čuti i videti na linku Aleksandar Ajzinberg - Gosti sajta.

Na sajtu sam njegovu priču nazvao “Životopis kao za film”. Ovaj tekst nosi naslov prema detalju iz Sopota 1941. godine kada je jedan srpski kvisling tražio od uhapšenih, između ostalih i od Aleksandra Ajzinberga i njegove majke, da mu ljube ruku. Upitao sam ga nešto o prezimenu i dobio sam ovaj odgovor: ...
Više na strani 5, Lamed, Godina 13 Broj 3 Mart 2020.


Kako pobeći iz bombardovanog Beograda 1941. U Sopotu i Ropočevu Nemci i četnici Koste Pećanca.
Dolazi majka. Uhapšeni. Presuda ocu koga odvode. Bekstvo u Beograd sa majkom 1942. Bekstvo u Homolje.
Tri godine bežanije. Između četnika, vukova, nemačkih potera, gladi i nevremena. Rusi i partizani.
Povratak u Beograd oktobra 1944. Hapšenja.

Fotografije za ovu stranicu sajta snimili su Dragoslav Simić i Aleksandar Ajzinberg. Crno bele fotografije us iz ličnog arhiva A. Ajzinberga.

AJZINBERG ALEKSANDAR, rođen je 13. maja 1930. godine u Beogradu. Za vreme nemačke okupacije 1941. godine, sa roditeljima je bio hapšen od strane četnika Koste Pećanca, a početkom 1942, pred deportaciju u logor na Sajmištu, sa majkom pobegao iz zatvora i krio se u Homoljskim planinama uz pomoć četnika Draže Mihailovića i meštana sve do kraja nemačke okupacije, oktobra 1944. godine. Njegov otac je, kao Jevrejin, ubijen u gasnom kamionu između Starog Sajmišta i Jajinaca.

Po završetku II Svetskog rata bio je dva puta zatvaran (1945. i 1947.) da bi nove vlasti proverile nije li bio saradnik okupatora ili narodni izdajnik.

Diplomirao na Arhitektonskom odseku Akademije primenjenih umetnosti u Beogradu 05.06.1955. godine.

Aleksandar Ajzinberg 1941.

Aleksandar Ajzinberg

Ova fotografija je snimljena krajem leta 1940. godine kada sam završio četvrti razred osnovne škole i položio prijemni ispit za prvi razred gimnazije.

U gimnaziju nisam dugo išao jer je već petog oktobra iste godine objavljen takozvani ''Korošcev zakon''. Dobro se sećam kako je jednog dana došao naš razredni starešina i naredio Robertu Fišeru, Robertu Najmanu i meni da napustimo razred pošto u gimnaziju, po novom zakonu, ne više možemo ići jer smo Jevreji.

Slušaj - 1. deo:     (mp3)

Aleksandar Ajzinberg
Aleksandar pred begstvo iz Sopota 1-3 mart 1942.
Aleksandar Ajzinberg

Aleksandar Ajzinberg: “Za ovaj snimak pred begstvo takođe, sem da je to snimljeno nekoliko dana pred naše begstvo iz Sopota, nemam posebnih podataka osim da je to bilo negde oko 1. i 3. marta 1942. Vreme begstva sam izračunao jer su onog dana kada smo pobegli, u Beogradu ubijena ona dva policajca Đorđe Kosmajac i Obrad Zalad, a to je bilo šestog marta 1942. godine.”

Aleksandar Ajzinberg

Aleksandar Ajzinberg
Greta, Aleksandar i Matvej Ajzenberg oko 1935.

Aleksandar Ajzinberg: “Snimak sa roditeljima je napravio neki ulični fotograf na Terazijama čini mi se ispred kuće Krsmanovića i to u vreme kada još nisam išao u osnovnu školu, verovatno 1935. godine.”

Železnička stanica Đurinci
Železnička stanica Đurinci

Autobus za evakuaciju stanovništva nas je šestog aprila 1941. godine, za vreme nemačkog bombardovanja, odvezao iz Beograda do železničke stanice Đurinci i tu istovario. Sama stanica je ista, ali je sve ostalo izgledalo drugačije: oko nje su bili uredno negovani travnjaci, ograde, čak su bile i neke taljige spremne da odvezu pristigle putnike do Sopota udaljenog oko 4 kilometra.

Kuća Ilije kovača

Na taljige smo natovarili stvari i najmanju decu pa smo, idući pored njih, pešice prešli tri ili četiri kilometra do Sopota. Na ulazu Sopot kola su stala i oko nas se okupio znatiželjan svet. Pričali smo šta se u Beogradu dešava. Prišao nam je žandar i zapretio da će nas privesti ako nastavimo da širimo lažne vesti. Nije verovao da je Beograd bombardovan. Niko u Sopotu nije znao šta se dešava.

Mi smo našli sobu u kućici koja je tada bila na samom ulazu u mesto. Evo, posle sedamdeset i četiri godina, skoro da se nije ni promenila.

Han u Sopotu

Stari han u Sopotu. Iz knjiga sam, mnogo godina kasnije, saznao da je podignut 1838. godine, na temeljima starijeg hana iz XVIII veka. U vreme kada smo stigli u Sopot u njemu je bila jedna od sopotskih kafana. Sećam se da smo, verovatno krajem aprila 1941. godine, sedeli na tremu ove kafane. Bilo je tu nekoliko meštana i jedna porodica, mislim da su se prezivali Koen. Ne sećam se koliko ih je bilo: otac, mati, deca, možda i njihova baka. I neki seljaci, njihovi prijatelji. Naravno, moj otac i ja. Seljaci su Koenove nagovarali da se sklone u Nemenikuće, selo pod Kosmajem, ili nekud dalje. Jedan ih je zvao kod sebe, da tamo prožive i sačekaju da se rat završi. Pamtim odgovor: "U Beogradu nam je sve. Stvari, tepisi, srebro, klavir. Ne možemo to tek tako ostaviti. Moramo ići u Beograd i to srediti, pa ćemo videti. Uostalom, ne mogu nas sve pobiti"... I pobili su ih. Sve!

Čuo sam da je to bila vrlo ugledna i bogata porodica. Otac je bio, ako se ne varam, kožarski trgovac. Bili su neodlučni ili vezani za stvari ili, naprosto, bili su normalni ljudi koji nisu mogli pretpostaviti da se takve strašne i nenormalne stvari uopšte mogu desiti

Ropočevačka crkva

Moj otac se sprijateljio sa ropočevačkim sveštenikom Ilijom Stamenkovićem, a ja sa njegovim sinom Mikijem. Odlazili smo često u crkvenu portu: otac je sedeo sa sveštenikom, mezetili su, pili vino i razgovarali, a ja sam se igrao sa dečakom. Kad je postalo jasno da će svi Jevreji morati u logor i da ih, možda čeka i gora sudbina, sveštenik je mom ocu predložio da dođemo jedno veče kod njega da nas pokrsti. Daće nam potrebne isprave i bićemo bezbedni. Otac mu je zahvalio i, sećam se, rekao da to sada, u ovoj situaciji ne može da uradi. Nije religiozan ali, prosto ne može.

- Kad ovaj rat prođe i sve se završi, spremite jedno prase i balon ovakvog vina, doći ću, pa me krstite i deset puta ako hoćete.

Mislim da su razumeli jedan drugoga; ja sam, iako sam imao samo jedanaest godina, oca razumeo.

Ropočevo, popovski konak

Bilo je to u leto 1941. godine. Nemci su, između ostalog, izdali naređenje da Jevreji, kad na ulici sretnu nemačkog vojnika, moraju da siđu sa trotoara na kolovoz, da ne smeju ulaziti u parkove niti koristiti gradski prevoz (koga u Sopotu nije ni bilo) i niz drugih ponižavajućih propisa. Zbog toga smo počeli razmišljati kako da se iz Sopota prebacimo malo dalje, u neko selo gde nećemo svakodnevno biti na oku Nemaca. Ilija Stamenković, ropočevački sveštenik, nas je smestio kod njega, u kući do crkve, i tu smo boravili nekoliko dana, a on je za to vreme tražio odgovarajući smeštaj za nas.

Našao nam je stan u Ropočevu, kod Petrije Bugarčić, selu koje se dodirivalo sa Sopotom. Preselili smo se kod nje i ona nas je vrlo srdačno primila. Kuća se nalazila prekoputa ropočevačkog groblja, uvučena od puta. Bile su to, u stvari, dve zgradice: u jednoj su bile kuhinjica i ostava i tu je živela Petrija. Do nje je bila druga kućica sa majušnom verandom i dve sobe: u nju smo se mi uselili. Između tih kućica i puta bio je kukuruz pa ih prolaznici, sa puta, gotovo nisu primećivali. Sa naše verande se lepo video Kosmaj.

Pogled na Kosmaj

U šumi na Kosmaju, bili su u to vreme neki ljudi koje smo mi nazivali Šumci. Pominjani su i četnici, neko je već bio izgovorio ime Draža, a kasnije, kada su Nemci zaratili sa Rusima pojavili su se i neki drugi koje su nazivali komunci. Čuli smo da su komunci napadali Nemce, sekli bandere, kidali telefonske žice, ponekad rušili prugu, palili opštinske arhive i ubijali naše žandare koji su služili Nemcima. Nemci su objavili da će za svakog ubijenog nemačkog vojnika streljati sto Srba ili Jevreja.

Jedno popodne smo začuli brujanje. Sa brda smo videli kolonu kamiona i dva-tri mala tenka kako se kreću prema Kosmaju. Pretpostavljali smo da je sva ta vojska pošla put Kosmaja zbog šumaca koji se tamo nalaze. Sledećeg dana, izdaleka, čula se pucnjava. Predveče su se pojavile "štuke. Nadletale su Kosmaj, pikirale i bacile nekoliko bombi. Odletele su, a iz jedne udoljine je izbijao dim.

Jednom sam, pre nekoliko godina, u dokolici, setivši se tog događaja, skicirao kako je to po mom sećanju izgledalo.

Kuća Miloša Radojevića
Kuća Miloša Radojevića

Pošto su nemački vojnici tražeći guske, jaja i rakiju počeli sve češće zalaziti u deo Ropočeva gde smo mi živeli, otac je odlučio da se preselimo malo dalje. Miloš Radojević jedan od imućnijih seljaka, je imao kuću podalje od Sopota i bio je spreman da nam iznajmi dve sobe u svojoj kući pa smo se preselili kod njega. Kada sam 29.03.2015. godine, posle sedamdeset i četiri godine, ponovo otišao u Ropočevo, uspeo sam da pronađem tu kuću, iako se celo selo neverovatno razvilo i promenilo. Uz kuću su dozidane neke pomoćne prostorije ali se po krovu vidi kolika je u ono vreme bila.

Petrijinu kuću nisam našao, a od seljaka sam saznao da je odavno porušena.

Opština Sopot
Opština Sopot

Na slici današnji izgled Opštine Sopot. Čim su okupirali našu zemlju, jedna nemačka jedinica se smestila u ovu zgradu. Kako je to bilo, opisao sam u knjizi Pisma Matveju. Kad je ta jedinica napustila Sopot, u njeno prizemlje i na prvi sprat su smešteni policija, administracija Opštine Sopot, administracija Sreza Kosmajskog, a na drugom spratu su bili četnici Koste Pećanca, jedinica pod komandom vojvode Milije Majstorovića. Pećančevi četnici su služili Nemcima i od njih su, za vreme okupacije bili gori bili samo Ljotićevci.

Dobro se sećam kako su, jedno popodne, Pećančevi četnici opkolili Miloševu kuću i uhapsili mog oca i mene. Odveli su nas u Sopot na drugi sprat ove zgrade.

Tri dana kasnije, bilo je to osmog novembra 1941. godine, (podatak sam našao u spisima Arhiva Jugoslavije) ovamo su iz Beograda doveli i moju majku. Roditelji su mi bili razvedeni i ona je živela u Beogradu.

Sporedni ulaz u zgradu Sreza

Sporedni ulaz u zgradu Sreza

Sporedni ulaz u zgradu Sreza, bočni ulaz. Kroz ova vrata je policija izvela mog oca vodeći ga u logor. Tu sam ga poslednji put video. Završio je u gasnom kamionu između Sajmišta i Jajinaca 1942. godine. Moj otac je bio arhitekta i, za vreme našeg boravka u Ropočevu, besplatno je izradio projekat za školu u tom mestu ali, koliko mi je poznato, ona nije sagrađena.

zgrada Sreza
Tu, u neposrednoj blizini zgrade Sreza gde su i sada ove male radnjice, bila je jedna piljarnica i kafana koju je držala neka Jelica. Moj otac i ja smo, pre našeg hapšenja, ponekad kod nje jeli, a kasnije, kada je otac odveden u logor, dok smo moja majka i ja bili u zatvoru, ponekad su nas, pod pratnjom, puštali da kod Jelice noćimo.
prodavnica ZOGO
Tu na uglu, prekoputa Jeličine kafane, mestu gde je sada prodavnica ZOGO, bila je fotografska radnja. Trećeg ili četvrtog marta 1942. godine, zamolili smo četnika koji nas je sprovodio do Jelice, da dozvoli da svratimo do fotografa da nas snimi kako bismo, pred odlazak u logor, mogli poslati naše slike rodbini. Nije dozvolio, ali kada smo obećali da ćemo platiti pa da fotograf i njega snimi, popustio je. Fotograf kao da je shvatio: sledećeg dana u jutro, su slike bile gotove. Jedna je zalepljena na moju lažnu ličnu kartu koju smo nekoliko meseci kasnije morali da uništimo, a ovu sam nekako uspeo da sačuvam koju gledate na stranici ovog sajta sa potpisom Aleksandar pred begstvo iz Sopota 1-3 mart 1942.

Slušaj - 2. deo:     (mp3)

Železnička stanica Đurinci
Železnička stanica Đurinci

Železnička stanica Đurinci sada se zove Sopot Kosmajski. Nekada je pored nje bila kafana u kojoj smo, uz Popčetovu pomoć popunili neophodne podatke u našim lažnim legitinacijama i objavama. Posle rata sam saznao da se zvao Milan Radojević i da je bio pripadnik pokreta Draže Mihailovića. Stigli smo te 1942. u Beograd, prošli sa lažnim objavama pored policije na Železničkoj stanici i pošli da vidimo kuda ćemo. Već desetak dana kasnije morali smo da bežimo iz Beograda u Homolje.

Obilićev Venac

Obilićev Venac

Odmah po oslobođenju Beograda, tu na Obilićevom Vencu, gledate slike snimljene danas, smestila se Centrala OZNE za Beograd. Prvi put sam doveden u nju 30. aprila 1945. godine i tu sam "odsedeo" 65 dana. Najveći deo vremena proveo sam na III spratu, u sobi broj 82 koja je imala 12-15 m2. Zatvorenika je bilo mnogo i sve sobe su bile prepune. Preko dana smo smeli stajati ili sedeti ali samo prislonjeni uz zid. Ležanje je bilo dozvoljeno samo noću kada su nam gasili svetlo. Bilo je dana kada je u našoj sobi bilo toliko zatvorenika da je polovima morala da stoji da bi druga polovina mogla ležati. Oko ponoći su ležeći zatvorenici ustajali i prepuštali mesto onima koji su stajali. Naravno, tada nisu mogli svi ni sedeti danju pa je i sedenje bilo "na smenu". U jednom uglu je bila kibla za mokrenje. U nužnik su nas puštali samo u jutro dva puta dnevno i to smo morali obavljati na brzinu. Naša soba je imala prozor koji je gledao u neku vrstu velikog svetlarnika tako da smo mogli krišom gledati šta se dešava u sobama koje su se nalazile prekoputa naše. I dve isledničke sobe su gledale na naš svetlarnik. Danju su saslušavali "lakše slučajeve" a uveče i noću one "teže".. Prozore su zatvarali ali smo ponešto mogli čuti, naročito uveče, kada su tukli, čulo se dobro.

Mene su saslušavali danju.

Udbaši su uvodili grupe od po 5-6 zatvorenika dovedenih odnekuda i pitali svakog pojedinca za prezime i ime, mesto i godinu rođenja pa odmah zatim izgovarali "Osuđuje se na smrt streljanjem..." Njih su posle toga nekud odvozili kamionima.

Iznad nas, na mansardi, u jednoj sobici sa malim prozorom koji je gledao na "naš svetlarnik", je bio zatvoren Džoni Račić, blizak rođak Nikole Pašića. Sporazumevali smo se ponekad sa njim "govorom prstiju". Na mansardi je takođe bio i jedan čovek sa velikom bradom. Zatvorenici iz moje sobe su tvrdili da je to Nikola Kalabić. Po slikama koje sam kasnije u štampi viđao, siguran sam da to bio on. I sa njim smo se sporazumevali prstima. Mlatili su ga po tabanima. Ljude u mojoj sobi nisu tukli ali su jednu ženu u sobi, levo od naše, tako prebili da nije mogla hodati. Sve vreme mog boravka u sobi 48 ona je ležala i stenjala i ja ne znam kako je stizala do nužnika. U sobi sa desne strane je bio dr Stanković. On je na neki način bio privilegovan: imao je pristojnu sobu, krevet, sto i stolicu ali je po ceo dan morao da piše sva svoja sećanja na ono što je, kao kraljevski namesnik, radio.

U mojoj sobi je bilo mnogo veoma zanimljivih ljudi. Hapšeni su uglavnom jer su bili imućni, jer ih je neko dostavio "tamo gde treba" ili jer su negde izrekli nešto što se u novo ostvarenom komunističkom društvu nije smelo reći. Bio je to uglavnom pristojan svet i siguran sam da se ni za jednog se ne bi moglo reći da je zaista bio izdajnik ili "narodni neprijatelj".

Aleksandar Ajzinberg - otpusnica
“Za otpusnicu nemam posebnih objašnjenja osim podatka da sam otpušten iz zatvora
na Obilićevom vencu u Beogradu, 3. jula 1945.”

U ovoj zgradi na Obilićevom Vencu sam ponovo "sedeo" ali tek 1947. godine.Uhapšen sam opet uoči prvog maja. Dva dana sam bio zatvoren u jednoj vili, negde ispod sadašnjeg pozorišta na Crvenom Krstu. Tamo sam bio i saslušavan pa sam shvatio da je to bilo rutinsko hapšenje onih koji su već sedeli u zatvoru, zapravo hapšenje "sumnjivih lica" uoči državnog praznika. Hapsili su nas da bi se obezbedili od eventualnih napada neke grupe "narodnih neprijatelja" – iako je bilo jasno da takvih uopšte nema. Posle dva dana sam prebačen u ovu, meni već poznatu zgradu, ali sam bio smešten u jednu malu sobicu na mansardi gde su već "ležala" tri zatvorenika. Iako je i ova prostorija imala jedan mali prozor koji je gledao na onaj veliki svetlarnik, sada su na svim prozorima bile zakovane daske pa se nije moglo videti šta se prekoputa dešavalo. Situacija nije bila onako napeta kao 1945. godine, igrali smo "mice" i dosađivali se. Pustili su me posle osam ili deset dana - čak ni otpusnicu nisam dobio.

Kad je OZNA napustila ovu zgradu, prostorije na mansardi ove zgrade su pretvorene u atelje-a i dodeljivane su umetnicima članovima Udruženja likovnih i primenjenih umetnosti, na nižim spratovima su smeštene razne ustanove a u prizemlju prodavnice. Na toj mansardi bila je zatvorena i moja majka Greta 1945, odprilike u vreme kada su i mene uhapsili. /Korišćeni su tekstovi iz knjige „Pisma Matveju“/.

PS. Verovatno Vas može zbuniti što sam se na predratnim snimcima i u tekstovima gde o tim vremenima govorim, prezivao Ajzenberg, a sada sam Ajzinberg. Nije greška: odmah posle rata smo svaki čas morali menjati lične karte, prijave stana itd. Polupismeni činovnici su mi umesto pravog prezimena grešeći upisivali svašta: Anzberg, Ajberg, Ajzinberg. To je bila jedna od poslednjih grešaka i ja sam izgubio strpljenje da svaki čas idem u opštinu i kojekude tražeći ispravke. Zadržao sam se na Ajzinberg, to mi je ušlo i u školske dokumente pa mi je posle bilo zaista teško u svim dokumentima to ispravljati.

Slušaj - 3. deo:     (mp3)

Slušaj - 4. deo:     (mp3)

Bežanija kroz Homoljske planine. Slušaj:     (mp3)

Postavljeno: mart 2015.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Aleksandar Ajzinberg - otpusnica
Matvej Ajzionberg, sin Aleksandra Ajzinberga je zaslužan što je njegov otac u 24 pisma sastavio ovu dragocenu knjigu „Pisma Matveju“ koja je bila povod za razgovor sa autorom. Matvej nosi ime po dedi Matveju Jevrejinu, poreklom iz Gruzije. U potpisu za sliku sina koji sam dobio od g. Ajzinberga piše: snimljeno uoči njegovog odlaska u Izrael. Korice knjige koju je objavila beogradska Prosveta, 2006. Sadržaj knjige je predmet ove stranice sajta: “Aleksandar Ajzinberg, životopis “kao za film”.
Aleksandar Ajzinberg - korice knjige
Korice knjige koju je objavila beogradska Prosveta, 2006. Sadržaj knjige je predmet ove stranice sajta: “Aleksandar Ajzinberg, životopis “kao za film”.

ŽIVOTOPIS KUĆE AJZENBERGOVIH IZ BEOGRADA
1945. ~ 2015. GODINA

Aleksandar Ajzinberg: Kuća mog detinjstva. U njoj sam proveo prvih deset godina života. Bila je to prizemna kuća skromnog ali skladnog izgleda, koju je moj otac projektovao i sazidao za nekoliko meseci. Dovršena je februara 1927. godine. Imala je tri sobe, kupatilo, WC, i dva ulaza, ukupno 96 m2. Moj otac je odmah zatim, u potkrovlju, napravio, trpezariju, kuhinju dve ostave i devojačku sobu. Više nam i nije trebalo.

Prvog dana bombardovanja Beograda, 6. aprila 1941. godine, napustili smo je i autobusom koji je evakuisao građane, pobegli iz grada.

Beograd, Gundulićev Venac broj 53
Beograd, Gundulićev Venac broj 53

Oktobra 1944. godine, čim su Nemci isterani iz Beograda, moja majka i ja smo se iz Homolja, gde smo se krili, vratili u Beograd. Odmah smo otišli do naše kuće u nadi da ćemo, možda, tamo naći i mog oca, koga su Nemci jedno vreme držali u Topovskim Šupama, a zatim prebacili u logor na Sajmištu.

Kuća je bila na svom mestu, ali u bašti ispred nje nije bilo one rascvetale trešnje, ruža, jorgovana, ni one šljive koja je divno cvetala ali nije rađala. Dvorište zapušteno. U kući neki nepoznati ljudi. Pitaju nas koga tražimo. Bili su vrlo iznenađeni kada su čuli da je to naša kuća i da smo se vratili. Podozrivi: "Kako kući, pa mi tu stanujemo. Nismo ni sami. Četiri porodice".

Beograd, Gundulićev Venac broj 53

Trebalo je vremena da shvatimo: u spavaćoj sobi i kupatilu stanuju roditelji našeg nekadašnjeg bakalina. U očevoj sobi i mojoj, nekakav radnik sa petoro dece i, naravno, ženom koja mu je tu decu izrodila. U kuhinji, ostavi i devojačkoj sobi žena sa dve ćerke. U trpezariji – jedna baba koja umire.

Radnik nas je dočekao sa neprikrivenom mržnjom. On je radnik, ima petoro dece, došlo je vreme radnika, a naše, kućevlasničko, prošlo je. Izaći neće, ima on stambenu dozvolu nekakvog komiteta (kad pre?), a mnogo strpljenja nema. Pokazuje nam sekiru.

Baba i deda su stari, ne čuju, teško je sa njima razgovarati. Imaju dozvolu od vlasti ali nemaju kuda. Sin ih neće u svoj stan.

Ona žena iz kuhinje bila je prava lepotica. Rekla nam je otvoreno da ona ima zakonsko pravo na taj deo stana, uostalom, njen muž je šef OZNE i ona nema nameru da o tome diskutuje. Pošto sam po naglasku, shvatio da je Švabica, upitao sam je kad se pre udala za tog šefa OZNE... Odgovorila je da je "u novom društvu, vanbračna zajednica izjednačena sa nekadašnjom zakonitom bračnom zajednicom pa, prema tome, njen brak je punovažan".

Baba je zaista umirala. Soba u kojoj je ležala bila je puna stenica. Smrdela je na izmet i mokraću.

U našu kuću se nikada više nismo mogli vratiti. Nekoliko godina kasnije, pošto se čulo da će po drugi put biti talas nacionalizacije, moja ju je majka prodala. Budzašto!

Kasnije je, u dvorištu ispred kuće, sazidana višespratnica. Ona nekadašnja naša kuća se sa ulice više nije mogla videti. Čuo sam da je kuću kupio jedan pilot ali u njoj nije živeo. Preko jednog zajedničkog prijatelja zamolio sam ga da me pusti da u kuću uđem i razgledam je. Njegov odgovor me je zaprepastio: "Taj Jevrejin je verovatno negde sakrio svoje zlato. Nikoga neću pustiti unutra dok to ne nađem".

Beograd, Gundulićev Venac broj 53

Beograd, Gundulićev Venac broj 53

Sticajem okolnosti, na prvom spratu te višespratnice, stanovala je jedna moja studentkinja. Saznavši da sam tu živeo pre II Svetskog rata, pozvala me je da, iz njenog stana, vidim kako naša kuća sada izgleda, a mogu kroz podrum pa jedan uzan prolaz, i da joj priđem. Šezdeset godina pošto sam kuću poslednji put video, mogao sam joj prići. Kuća je bila zaključana, napuštena i zapuštena.

Četiri godine kasnije, ona ista studentkinja mi je javila da je prethodne noći neko razvalio jedna vrata, da u celoj kući gore svetla ali da u njoj nikog nema pa da mogu ući. Odmah sam otišao tamo i sa njom ušao u kuću. Unutrašnjost je bila užasna. Prostorije su bile prepune nekakvih otpadaka, haos nastao nekakvim ludilom, nešto što ni u najstrašnijim filmovima strave i užasa nisam video. Ko je u njoj živeo, ko se tamo krišom uvlačio, beskućnici, narkomani ili... Nemoguće je i pretpostaviti.

Ubrzo posle toga, saznao sam da su neki "opštinski organi" postavili rešetke na sve prozore i vrata.

Abstrakt:

Aleksandar Ajzinberg, Belgrade architect and University professor, was eleven years old when Yugoslavia was invaded and occupied by Germans in April 1941. A few months later Kosta Pecanac's Chetniks, who were devoted to the Nazis, arrested him and his parents. They obidiently handed his father to the Germans who killed him in the contrentration camp Sajmiste.

Aleksandar and his mother Greta escaped from the prison and survived hiding themselves in the mountains and forests of Homolje (a part of eastern Serbia) under the protection of Draza Mihailovitch's Chetniks. Being often hungry and in great danger they spent nearly three hard years having lots of adventures during their escapes from German chases.

When the war was finihed and he returned to Belgrade, the Communists arrested him and interrogated: How could he as a Jew survive the war? Wasn't he maybe German's collaborator?

Since many years later his son Matvej (who lives in Israel) asked him to describe how he survived the II WW, Aleksandar wrote him 24 letters describing all that. These letters were later published in the book Pisma Matveju (Letters to Matvey), Prosveta, 2006, Belgrade.

His writtings won the anual prize of the Federation of Jewish communities in Serbia.

Jevrejin u Sopotu Jevrejin u Sopotu
U okviru serije tekstova ISTORIJA IZ FIOKE Dragoslava Simića urednika sajta, objavljen je tekst u dva nastavka „Jevrejin u Sopotu“ u Kulturnom dodatku Politike, prvi deo, u subotu 27. novembra 2021. i drugi deo, u subotu 4. 12. 2021. godine.
Piše Dragoslav Simić
Aleksandar Ajzinberg arhitekta, rođen je maja 1930. godine u Beogradu. Njegova priča bi mogla da nosi naziv “Životopis za film”. Prema detalju iz varošice Sopot ispod Kosmaja 1941. godine jedan srpski kvisling tražio je od dečaka Jevrejina Aleksandra Ajzinberga i njegove majke, da mu ljube ruku. „Ljubi ruku vojvodi“, govorio im je zapovednik Sopota. Ajzinbergova priča poćinje od bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. godine.
Više na stranici Promocije.

Autor sajta  Kratka biografija Dragoslava Simića, osnivača sajta www.audioifotoarhiv.com
Dragoslav Simić Video zapis - O knjigama koje govore: Veče Dragoslava Simića. Narodna biblioteka Kruševac. Novinarka Maja Martinović, (Radio televizija Kruševac) 2006.
Dragoslav Simić je ekspert za proizvodnju radio programa o čemu svedoči ovaj sajt na kome možete čuti 1000 dokumentarnih radio emsija Dragoslava Simića: opširnije vidi

sicke41@gmail.com

english   YouTube   facebook sajta

Staza Vašeg puta vodi Vas u svet audio i foto arhiva novinara Dragoslava Simića.
Najznačajnije ličnosti iz političke i kulturne istorije nekadašnje Jugoslavije i današnje Srbije, pojavljuju se u izlozima ovog sajta.
Možete čuti veliki broj dokumentarnih radio emisija Dragoslava Simića i njegovih kolega po izboru urednika ili gledati fotografije snimljene iz profesionalnog ugla. Sajt otvara sačuvane porodične zvučne arhive na srpskom jeziku nastale pre i posle Drugog svetskog rata.
"Gosti sajta", “Knjige koje govore”, "Vaša pisma", "Radio kritika", "Prijatelji sajta", "Novi projekti", "Da li ste pročitali retke knjige" ~ samo je deo stranica ove elektronske izložbe okrenute novim medijima u svetu.
Sajt spada u domen nematerijalne kulture. Sajt je nekomercijalan.
Pristup sajtu je slobodan. Podržite ga donacijom. Novčani prilozi uplaćuju se preko žiro računa.
Informacije: urednik sajta Dragoslav Simić sicke41@gmail.com


Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana