Beleška urednika sajta Dragoslava Simića:
Ovaj moto sajta prikazuje način rada primenjen u emisijama čiji sam autor.
Ivo Andrić. Iz priče „Alipaša“:
„Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“
(Ovu stranicu je opremio, snimio savremene fotografije učesnika priče iz Engleske i sela Rušanj, takođe snimio i sačuvao radio emisije urednik sajta Dragoslav Simić. Navedeni su izvori iz kojih se vidi ko je na ovoj stranici još autorski sarađivao.)
Naš sajt www.audioifotoarhiv.com je nekomercijalan. Izdržava se od dobrovoljnih priloga. Podržite ga donacijom.
Adresa urednika: Dragoslav Simić sicke41@gmail.com
Ova vest ne bi bila potpuna, ako ne kažem da ima direktne veze sa urednikom sajta, a iz priloga će se razumeti i zašto.
Sarajevski sveštenik Kosta Božić koji je pred atentat pričestio Gavrila Principa, bio je pradeda engleske novinarke i književnice Katharine Quarmby, unuke Lujze Rajner.
Naslov: “Sveštenik, atentator i nadvojvoda Franc Ferdinand”,
napisala Katharine Quarmby
Prevedeno sa korica knjige: “Priča koja oduzima dah” – Dragoslav Simić
VIŠE na stranici Promocije - Vest iz Londona
Princip iz Londona, piše Dragoslav Simić
17.12.2014.
Boško Milosavljević, prevodilac, književnik i avanturista, kupio je u Keptaunu 1956. godine englesko
izdanje knjige Lujze Rajner „ŽENE U SELU“ . Kada se nekoliko godina kasnije doselio definitivno u Beograd doneo je pored ostalih i ovu knjigu u Jugoslaviju. Tako zahvaljujići Milosavljeviću dolazimo do saznanja o ovoj neobičnoj Engleskinji
i njenom životopisu za vreme Drugog svetskog rata.
/Fotografiju snimio D. Simić na Boškovom brodu ispred
Rovinja 1986?/
Kratka istorija slučaja o Lujzi Rajner koja je tokom bombardovanja Beograda, aprila 1944. izbegla sa mužem Stojanom Božićem u selo Rušanj kraj Beograda. Ona je bila jedina državljanka Velike Britanije u Srbiji koju Nemci tokom rata nisu otkrili.
Lujzu Rajner, alijas Meri Garido Božić, odnosno njenu knjigu na engleskom jeziku „Žene u selu Rušanj“, štampanu u Londonu 1957. slučajno nalazim u biblioteci prevodioca Boška Milosavljevića, strasnog slušaoca mojih radio emisija tek 1984. godine, englesko izdanje.
Posle jednogodišnjeg traganja po raznim adresama u Engleskoj, nalazim gospođu Božić tada već u osamdesetoj godini života. Odlično je govorila srpsk jeziki. Ova obrazovana Engleskinja, studirala arheologiju, volela je naše ljude, a njen boravak u Jugoslaviji trajno je obeležio njen život.
Udala se za trgovca Stojana Božića 1936. u Beogradu, a 1945. sa dve ćerke bez muža koga hapse nove vlasti, napušta Beograd francuskim poštanskim avionom i vraća se u Englesku. Stojanov otac Kosta Božić, bio je sveštenik u Sarajevu i pričestio je Gavrila Principa pred atentat 1914. godine.
Ovim pismom na srpskom i engleskom jeziku koje svojeručno
ćirilicom i latinicom piše Lujza Rajner, udata pod imenom Jelisaveta
Božić,
daje ovlašćenje za prevođenje i objavljivanje njene knjige u Beogradu,
Dragoslavu Simiću, 16. oktobra 1985. godine.
(klikni na sliku za uvećanje)
Zašto je došla u Jugoslaviju govori Lujza Rajner u prvoj emisiji.
Slušaj: (mp3)
O seljankama i selu Rušanj tokom nemačke okupacije 1944. govori Lujza Rajner.
Slušaj: (mp3)
ENGLEKSI TEKST, DEO IZ ENGLESKOG IZDANJA KNJIGE O SELJANKAMA IZ RUŠNJA, ČITA LUJZA RAJNER
Slušaj: (mp3)
Raspadom Jugoslavije, sa gospođom Božić gubim svaki kontakt da bi sada iz pisma njene unuke Katharine koja me nalazi preko sajta, doznao da je njena baka umrla u 99 godini, a da je Katharine novinarka koja je napisala priču o pradedi svešteniku Kosti Božiću iz Sarajeva. Priča je simbolično, na dan atentata, bila objavljena u Londonu 28. jula 2014. (by Thistle Publishing) kao elektronsko izdanje.
Prema pisanju Dragiše Vitoševića književnog kritičara u Politici, 1986. čiji tekst donosimo na ovoj stranici u celini pod naslovom Vukovski dar iz Engleske, a povodom knjige Lujze Rajner Žene na selu, “knjige, zaista, kako kaže stara rimska izreka, imaju svoju sudbinu. Kad se ova engleska knjiga o jednom šumadijskom selu pojavila u Londonu pre tri decenije (1957), NIN je, prema tamošnjoj štampi, doneo jednu belešku o tome (7. IV 1957), ali to je ovde prošlo sasvim neprimećeno. Nije bio „trenutak“. Ove Žene na selu morale su još dosta da počekaju i da budu kod nas otkrivene drugim putem, pohvalnim trudom jednog novinara, Dragoslava Simića, i to tek u ove naše dane; i više no simbolično: na pragu Vukove godine.”
Objavljeno je na ovoj stranici i prvo pismo Lujze Rajner koje je iz Engleske uputila ovom novinaru.
PORODICA SIMIĆ U POSETI GOSPOĐI LUJZI RAJNER /JELISAVETI BOŽIĆ/, HARLSTON, 1986. GODINA.
Izgled kuće i sobe u kojima je stara Engleskinja živela. U tom prostoru snimljena su i tonski zabeležena njena sećanja na život u Jugoslaviji,
i za vreme nemačke okupacije u selu Rušanj.
Poštovani gospodine Simiću,
(16. april 1985.)
Hvala Vam na pismu. Moram da priznam da nikad ne bih očekivala, posle toliko godina, da bi iko u Jugoslaviji smatrao da je moja knjiga još zanimljiva!
Šta biste hteli da Vam još kažem što nije u samoj knjizi? Zašto sam uopšte došla u Jugoslaviju? Pri letovanju u Dalmaciji oduševila sam se zemljom i narodom. I preko našeg zajedničkog koledža stavila sam se u vezu sa suprugom Vladete Popovića, koja je osnovala engleski fakultet u Beogradu. Preko gospođe Popović bila sam nameštena da predajem engleski u jednom međunarodnom klubu.
Beograđani su me vrlo srdačno primili, a imam još najlepše uspomene na one dane. Poznavanje engleskog jezika se mnogo tražilo i ja sam sve učinila da što brže naučim srpski i da se prilagodim mesnim običajima. U tom prijateljskom krugu srela sam onog gospodina za koga sam se udala. O njemu ne bih htela opširnije da pišem, jer ne znam kako su politički raspoloženi njegovi preostali rođaci i prijatelji.
Više bih volela da pređem preko političkih nezgoda i da se sećam naših prvih bračnih godina u staroj kućici u blizini patrijaršije, odakle smo mogli gledati – čak iz suterenskih prozora – one široke livade od Save sve do Zemuna i, na sučnanim danima, jasne crte bosanskih bregova.
U mom malom salonu posećivale su me, na slatko, kolačiće i kafu, prijateljice, engleske, srpske i jevrejske i odlazila sam ja kod njih i brzo sam naučila da je onaj fildžan turske kafe znak da se poseta treba zaključiti!
Druge poznanice sam stekla kad smo dobili svoju malu kćerku, Maru. Naš stan je bio u blizini Kalemegdana gde su mnoge mlade majke šetale svoju decu u kolicima, i, docnije, na nogama. Deca su se igrala po travi, što nije bilo zabranjeno. Majke su šetale ili razgovarale na klupama: o deci, kućama i služavkama. Služavke su sve bile „iz preko” katoličke vere. Srpkinje nisu htele da se zarobe u tuđim kućama. Posle podne su se odmarale kod kuća moje kalemegdanske drugarice, u „šlaforcima”, ali ja, kao nepopraviva strankinja sam ponovo izlazila sa detetom na drugu šenju.
To su bili lepi dani, ali ne bez senke: Hitlerova pretnja se približavala. Blizu Kalemegdana je bio u glavnom jevrejski kraj Beograda i ja sam se sprijateljila sa mladim Jevrejkama i Mara se igrala sa jevrejskom decom. Jevrejski učenici su dolazili kod mene. Jevrejski lekari su nas lečili. Na Radio Beogradu najlepše je izgovarao srpski Heine Finger-Hut. I šta je konačno bilo sa njima svima? Jadnicima! Nisam želela ikad da se vratim na scenu tako tužnih uspomena!
Ne znam da li ćete moći upotrebiti neke rečenice iz ovog pisma?
Evo i tri sličice: naša kuća, naš salon – one bosanske ćilimove i zavese još uvek imam, kao lepu uspomenu u sobi gde ove redove pišem. Trća slika, ja sa Marom. Tipična kalemegdanska scena. Mara, koja više ne razume srpski, stanuje pored mene sa mužem Englezom i četvoro dece. Ako vam nije teško zamolila bih vas da mi vratite slike, jer nemam druge primerke, i moji unuci, koji su studenti, izražavaju interesovanje za našu jugoslovensku prošlost.
Čudi me da se iko u Rušnju seća mog kratkog boravka u onom nesrećnom selu.
Sa najlepšim željama za uspešan rad pozdravlja vas Jelisaveta Božić, (bračno ime), Isabel Mary Grarrido (devojačko ime), Isabel Mary Božić (sadašnje ime), Lujza Rajner (ime moje majke koje sam usvojila radi knjiga).
Adresa: 6 Woodlends – Harleston Norfolk
Živeo Radio Beograd!
Živela Jugoslavija!
Postavljeno: april 2010.
Politika, 4. jul 1987.
Dragiša Vitošević
Povodom knjige Lujze Rajner Žene na selu
Knjige, zaista, kako kaže stara rimska izreka, imaju svoju sudbinu. Kad se ova engleska knjiga o jednom šumadijskom selu pojavila u Londonu pre tri decenije (1957), NIN je, prema tamošnjoj štampi, doneo jednu belešku o tome (7. IV 1957), ali to je ovde prošlo sasvim neprimećeno. Nije bio „trenutak“. Ove Žene na selu morale su još dosta da počekaju i da budu kod nas otkrivene drugim putem, po-hvalnim trudom jednog novinara, Dragoslava Simića, i to tek u ove naše dane; i više no simbolično: na pragu Vukove godine.
Pisac Lujza Rajner (pseudonim), klasično obrazovan filolog i znalac „balkanskih istočnika“ (što bi rekao prof. Milan Budimir), obrela se tridesetih godina u našem glavnom gradu, a krajem nemačke okupacije, u bežaniji, u obližnjem selu Rušnju, za koje dotle „nikad niko nije čuo“. To selo biće otkriće jednog sasvim novog i neobičnog sveta koji će, docnije, u Engleskoj, ovu ženu nadahnuti i upravo nagnati da o njemu napiše i objavi celu knjigu: jedinu koju je napisala. To je odličan primer kako se, sticajem slučaja, potrebe i nadahnuća, postaje ne samo putopisac, no katkad, kao upravo ovoga puta, i pravi pisac.
U selu Rušnju, koje (kako primećuje autorka) čak i u ratu nastavlja da živi po večnom ritmu godišnjih doba i poslova i po iskonskim svojim zakonima Siromaštva i Nužde, ova strankinja je, svaki čas iznenađivana, a vrlo radoznala inače, imala da samo širom otvori oči, da pazi, zapaža, pamti. I ona je to, u najvećoj meri i na najbolji način, učinila. Ono što je ona tako pronicljivo i tako darovito primetila, stvarno je moralo da se, na kraju, prirodno ulije u to neodoljivo iskušenje knjige.
Podstaknuta i drevnim Homerovim svetom, kojeg se često priseća, Lujza Rajner otkriva i predstavlja celu jednu srodnu patrijarhalnu civilizaciju u kojoj joj je, na primer, njena domaćica baba Savka, „vrhovni moralni autoritet“ u kući, pa i u selu, „ličila na vaskrslu Penelopu“, „pouzdana kao kip Pravde“. Ona podrobno opisuje pokućstvo, nošnju, život, običaje („običaji su veliki tirani narodni“), lako primećujući svugde drevne paganske slojeve. Obilje pojedinosti, kakve je ponekad samo strankinja mogla da zapazi, čini ovu knjigu vrlo zanimljivom i u isto vreme u mnogom pogledu vrednom. Obuzeta najviše udesom seoske žene, u koji tanano i duboko prodire, ona se dotiče i mnogih drugih stvari: od škole i knjige do politike i rata, viđenih, pre svega, očima sela, njegovih „podanika Zemlje i Neba“. Ona ne skriva veliku zaostalost i siromaštvo, vidi da seljaci rade bosi da bi šte-deli obuću i da prodaju ono što zapravo odvajaju od svojih usta, saznaje da je jedini lek od svudaprisutnih buva – naporan rad i dubok san, ali ističe i staro seosko uzajamno poverenje (u celom selu ništa se ne zaključava!) i patrijarhalno poštenje koje je „veština poput gajenja žita“. Ona ima oštroumnih opaski i o zemlji uopšte: „Uvek mi se činilo da narod Srbije rezervisan i ironično izražava čak i svoje oduševljenje“.
Pišući u uvodu s puno ljubavi o našem glavnom gradu i svojim znancima u njemu, gospođa Rajner nije mogla prikriti i nadmoćan smešak prema njihovim slabostima (od ždranja do laktanja) i upadljivim malograđansko-skorojevićkim opterećenjima: „Ljudi su nastojali da budu Parižani, ili, u najmanju ruku, Bečlije, iako im niukom slučaju ozbiljni i patrijarhalni srpski seljak nije bio baš davnašnji predak“. Utoliko više ona zapaža jednostavnost i prirodnost svojih starinskih „čestitih seljaka“ i opasnosti koje im dolaze od raznih pisara, činovnika i drugih polutana. Kako im pomoći? – jedno je od njenih iskrenih i dubokih pitanja.
Obrazovana, umna, obdarena, dobronamerna, Engleskinja Lujza Rajner podarila nam je jednu zaista „istinitu priču“, tj. i istinu i priču. Štaviše, u svom rodu, ova dokumentarna proza ne ustupa ni pred mnogim delima prvorazrednih pisaca. Ova engleska knjiga je, uistinu, u punom smislu vukovska i u ovom času ona čak dolazi kao jedan od najprikladnijih darova – Vuku (koga, uzgred rečeno, s poštovanjem pominje). Zato gospođi Rajner moramo biti zahvalni, kao i onima koji su nam ovo lepo delo požrtvovano otkrili, preveli i objavili.
(Knjigu je prevela Vesna Sajčić, a objavili su je Vojislav i Branislav Janošević iz Surčina).
Postavljeno: oktobar 2010.
Napomena urednika sajta:
Zapisano prilikom postavljanja na sajt, 1. maja 2014.
Poslednje pismo koje sam dobio od gospođe Jelisavete Božić, alijas Lujze Rajner, datirano je negde oko 1990. godine. Počeo je raspad Jugoslavije i građanski rat. Ovu plemenitu Engleskinju sve je to vrlo žalostilo i nije mogla da razume šta se to kod nas dešava. Od onda nismo imali nikakvih vesti o njoj. A onda ova priča o Lujzi Rajner zahvaljujući čudima koje nam je doneo Internet, kao mogućnost opšteg povezivanja i umrežavanja dobila je svoj logičan nastavak 7. marta 2014. pismom koje je stiglo iz Engleske od unuke Lujze Rajner, Katharine Quarmby.
Fotografiju snimio Tom Green
Sent: Friday, March 07, 2014 4:01 PM
To: sicke41@gmail.com
Subject: Louisa Rayner - my grandmother
Poštovani Dragoslave,
Pozdrav iz Velike Britanije.
Nedavno sam naišla na Vaš sajt i bila zapanjena da čujem glas moje bake, koja je govorila na srpskohrvatskom jeziku o svojoj knjizi, “Žene u selu”, o kojoj ste napravili dokumentarac.
Bila sam veoma zadovoljna što sam pronašla ovaj veoma informativan sajt, pročitala o Vašem radu i vidiela arhivu. Moja majka, koje se možda sećate, je dobro i još uvek živi u Norfolku.
Moja baka je umrla u starosti od 99 godina. Samo je propustila šest nedelja, nažalost ... da doživi 100 godina.
Razlog što sam došla na Vaš sajt je zato što smo moja majka i ja razgovarale o njenom dedi, svešteniku iz Sarajeva, Kosti Božiću, koji je, prema mojoj baki, krstio Gavrila Principa u vreme pre izbijanja Prvog svetskog rata.
Takođe sam i ja novinar sada, ali takođe pišem kratke priče, pa ovo postaje tema moje kratke priče koju sam napisala, pod nazivom "Sveštenik i atentator na Vojvodu". Priča će biti objavljena na godišnjicu atentata. Tako sam u potrazi za materijalom i našla Vas!
Ako želite da pročitate priču ili možda napravite komentar o tome za Amazon, to bi bilo sjajno, obzirom na našu porodičnu vezu. Ako ne, dobro je samo da budem u kontaktu sa vama.
Najbolje želje,
Katarina Katharine Quarmby
Utisci jedne čitateljke knjige
Poštovani Druže Simiću
Vama sam veoma zahvalna, što ste uložili veliki trud, kako bi do naših čitalaca stigla knjiga, koja bez fraza i autentično, a psihološki, duboko slika život na selu u toku rata. Nisam studirala književnost. A starija sam osoba 65 godina pa vam ne mogu opisati svoje mišljenje. Mogu vam kazati da sam sa knjigom veoma zadovoljna. Duboko me je dojmio ambijent sela Rušnja. A ilustracije druga (Aleksandra) Deroka su takav pogodak, da vam mnogi mogu pozavideti na ideji da ih uklopite u knjigu. Knjiga je pisana reporterskim stilom, pa čitanje teče bez zastoja. Stil i pristup obradi pojedinih tema u knjizi Lujze Rajner, puno podsećaju na Margaret Jursener u Hdrijanovim meoarima. Ona svoja otkrića upoređuje kroz Grčku i Rimsku istoriju. To je posebno dopadljivo. A knjizi daje autentičnost. Spisateljka je strankinja, i iz njenog teksta se vidi naša nekadašnja sirotinja na selu. I ne samo ratna. A ona sve to opisuje bez potcenjivanja i omalovažavanja, na plemenit način. Seljanku Savku koju je opisala u tekstu, njena životna filozofija zadivljuje i fascinira.
Puna je pouke i borbe za opstanak. Inače, ova mala knjiga tera mnogo na razmišljanje pa kada je pročitate, imate utisak da ste pročitali veliki roman jer spisateljka neke stvari samo napominje pa je čitalac naveden na to da sam donosi zaključke. Kao na primer: kada Ona na stazi susreće poznanicu, stručnu učiteljicu koja nosi suncobran i ima rukavice na rukama i ne može da napravi supu bez mrkve i paškanata!? Ili kada Voja upreže steonu kravu sa bikom da bi izvršio naređenje o prevozu ratne opreme. Zatim kako Savka bez ičijeg naređenja, istrčava iz kuće sa činijom sira da bi darovala oslobodioce. Ali, već sutra kada mora toj istoj deci po naređenju da da kokošku, daje bolesnu.
Prema tome knjiga nema dvesta stranica, već ih ima duplo više.
Ono što ste objavili u Politici posebno je vredno pažnje. Šteta je što ste ispustili dirljiv opis stradanja jevrejke i požrtvovanje plemenite Anđe. Nastavke iz Politike sam dala odmah dalje na čitanje. I sada više ne mogu doći do njih jer su otišli iz ruke u ruku. Drugu knjigu pokljanjam jednoj prosvetnoj radnici za rođendan.
S poštovanjem Bosa Cvijetić
Napomena priređivača: Pismo ove čitateljke je stiglo posle feljtona u Politici koji je priredila urednica Olga Bosnić 1987. godine. Na poštanskom žigu je čitljiv broj 71200, što je u to vreme bila Bosna i Hercegovina kao jedna od republika SFR Jugoslavije. Pismo je napisano bez datuma.
Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.
Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com
Homer u Rušnju
Politika, Kulturni dodatak, subota 19. septembar 2020. “Kao Engleskinja uopšte nisam bila krštena. Moji roditelji su manje više bili ateisti. I onog dana kada smo se u Sarajevu spremali za venčanje pravoslavni pop me je brže bolje krstio. Tada su izabrali i dali mi ima Jelisaveta i muževljevo prezime Božić. Dakle, ja sam Jelisaveta Božić.” /Lujza Rajner/ |
Pogled na selo Rušanj sa Ibarske magistrale
prema Avali. Snimak načinjen 1986. godine.
* Sve crnobele fotografije prikazane na ovoj stranici sajta u periodu 1985, 1986. i 1987. snimio je Dragoslav Simić.
Fotografije snimio Dragoslav Simić
Na planu sela Rušanj preštampanog iz engleskog izdanja,
označena su imena lica koja se pominju u knjizi
Lokalne novine donele su vest da su novinari iz
TV Beograd, Svetolik Mitić, Feliks Pašić i Dragoslav Simić, snimali
dokumentarni film u Harlstonu o Lujzi Rajner koja je napisala knjigu
„Žene u selu“, o seljankama iz sela Rušanj kraj Beograda. Lujza Rajner
tokom nemačke okupacije Jugoslavije boravila je u ovom selu 1944. godine.
(klikni na sliku za uvećanje)
Predsednik mesne zajednice sela Rušanj u svojoj
kancelariji sluša priču reportera Simića o Engleskinji koja je boravila
tokom nemačke okupacije Jugoslavije u selu Rušanj. Snimak iz 1986. godine
načinjen je istog dana kada i slike one dve ličnosti iz knjige Lujze
Rajner.
Postavljeno 2010, dopunjeno 2014, 2016. i 2021. godine
Srodni linkovi:
Promocije - Vest iz Londona
Who
iz Louisa Rayner? - What excites the villagers on the foothills of Avala
Otvoreno
o sajtu /
stranica sajta
Autor sajta | Kratka biografija Dragoslava Simića, osnivača sajta www.audioifotoarhiv.com
sicke41@gmail.com sajta |
Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica
Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.