Početna  |  Kontakt Simić

EU english YouTube facebook pretraga

Beleška urednika sajta Dragoslava Simića:

Ovaj moto sajta prikazuje način rada primenjen u emisijama čiji sam autor.

Ivo Andrić. Iz priče „Alipaša“:

„Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“

Deda Ignjat Cvjetković rodom Bosanac

Priča iz nevremena ili niđe ništa

Naš sajt www.audioifotoarhiv.com je nekomercijalan. Izdržava se od dobrovoljnih priloga. Podržite ga donacijom.
Adresa urednika: Dragoslav Simić sicke41@gmail.com. Budite prvi koji će svojim novčanim prilogom podržati ovo kulturno dobro kome zbog nedostatka sredstava preti gašenje.

Deda Ignjat Cvjetković

Ignjat Cvjetković „Bosanac“

Ignjat je bio građevinski radnik, rodom iz Bosne. Svi su ga jednostavno zvali „Bosanac“. Upamtio sam ga kao deda Ignjata. Upoznao sam ga kod komšije Ciceka u selu Mali Popović kod Sopota početkom osamdesetih godi a 20. veka. Slušajući njegove dogodovštine u raznim prilikama, prvi put sam pomislio da bi valjalo sastaviti knjigu od usmenih priča, nešto slično kao što je radio Vuk s perom, ali sada – pred mikrofonom. U Popoviću, dok je košava zviždala dolinom kojom je nekad tutnjao „Orijent ekspres“, pored vatre, uz peć koju je Ignjat ozidao, snimio sam njegov životopis u zimu 2000. godine i taj snimak koristim za ovu knjigu. Ignjata sam fotografisao u isto vreme kada je snimljena i ova radio­emisija.

U masi „niščih“ deda Ignjat je bio čovek koga je sudbina darovala dugim životom i zdravom pameću. Kao na ringišpilu vrteo se Ignjat srećan kada su se deca rađala i nesrećan kada je video da je decu nadživeo. Celog veka je radio, čak i u dubokoj starosti, ne zato što nije imao od čega da živi nego zato što je smatrao da se smisao života nalazi u radu. Opraštao je svima; pre svega ženi koja ga u Lazarevcu napusti i ostavi sa dvoje dece, leta 1944. „Beda, nema šta da odene. Ode sa krojačem kome je posao bio da šije i oblači pa je i nju obukao“, kaže Ignjat. Njegov životopis, koji je pravi usmeni roman, snimio sam u šest nastavaka. U knjizi zbog obima izdvajam samo prvi deo priče koja obuhvata vreme do početka Drugog svetskog rata. U ratu u bosanskim gudurama, kada je jedina hrana bila sremuš (divlji luk, samonikla jestiva biljka) bežao je od svih koji su ratovali. Ni s jednima nije pristajao, ne sam – uvek sa ženom i decom, da „djeci“ spase glavu. Bio je vešt majstor. Od drveta je znao sve da napravi, brzo i vešto. Njemu nije bilo teško da sagradi kuću bez pomoćnika, da iskopa temelj, da postavi ploču, da poveže krovne grede. Ni on sam ne zna koliko kuća je sagradio. Psovao je boga, više uzgred, uvek sa uzrečicom „neprevari i neukradi“.

Slušaj:     (mp3)

Priča iz nevremena ili niđe ništa

Rođen sam drugog januara 1910. godine u jednom zabačenom selu koje je od najbliže varošice bilo udaljeno deset kilometara, u Gornjem Zaukoviku kod Vlasenice.

Na moju nesreću, otac je bio šumski radnik tako da sam ga rijetko viđao. Sjećam ga se samo jedne godine, valjda je to bilo 1912, kad je došo sa posla uveče. Ne šta sam ja reko. Pita on majku: šta je kazo? Kaže ona: opsovo te. Tako ga pamtim.

On je bio veliki srbofil, pričala je majka.

Kad se zaratilo 1914. godine, nije htio da služi austrijsku vojsku, jer je Bosna pripadala Austriji, pa je trebo da bude austrijski vojnik, da se bori protiv Srbije. Zato je pobjego u Srbiju. Tako da su nas, sve familije, čiji su domaćini pobjegli u Srbiju, oćerali u zatvor.

Jadna majka leži na betonu i stavi mene na grudi da se ne bi preladio od betona. U zatvoru smo bili nešto oko devet mjeseci. Poslije su nas pustili.

Došli smo kući valjda 1916. godine. Niđe ništa nije bilo. Nije imalo šta da se jede. Kopali smo paprat, te vadili ono korjenje ispod paprati neko vrijeme, dok je stigla sremuša. To je jedna šumska trava koja miriše na bijeli luk. Možda ne znate vi šta je sremuša.

To nas je održalo do ljeta dok je stiglo malo žita i šence, tako teško smo živeli sve do 1918. godine. Za vršio se rat, počeli dolaziti ljudi sa fronta ali mog oca nema.

Došo je jedan sa Solunskog fronta. Znali smo da je on bio sa mojim ocom. Otišla je majka i pita šta je sa ocom. Reko joj je da je ovaj pogino petog maja 1918. godine, nešto prije nego što će se rat završti.

Ja sam kod čobana bio, kao da čuvam stoku. Snijega poneđe. Znao sam đe je otišla majka. Nisam smio da priđem kući blizu nego sam sa jednog breščića slušo da vidim da li je majka došla. Kad sam čuo da majka kuka znao sam šta se dogodlo. Odma sam vidio cijelu svoju sudbinu i svoje djetinjstvo. Da sam osto siroče za cio vijek.

Tavorili smo do 1920. godine. Do tad smo sa majkom i stricom bili u zajednici. Poslije nismo mogli sa njim živjet. Podijelili smo se. Meni je dopala jedna štala. A njemu je kuća dopala.

Ja sam počistio ono đubre iz štale i ložio vatru i tamo sam sjedio. Na moju nesreću pojavio se jedan stari čovek koji je nasledio od svoje žene veliko imanje. Nagovori majku moju njen otac da se uda za tog čoeka. Kažu, on je star čoek umrijeće, ostaće imanje tvom sinu.

Međutim, taj je bio jedan drevni alkoholičar, a majka to nije znala i udala se zanjega. Ja sam bio mali, ali nisam stio da idem za njima. Stio sam čak i da ga ubijem. Al’ nekako me ujak smirio i otišo sam kod njega.

Nije se moglo živet. Svaki dan on je bio pijan. Prodavao je ono imanja što mu je ostalo od prve žene. Tako da je došlo vreme da na Božić nismo imali šta jesti.

Ja sam ih napustio i otišao sam. Jedna engleska misija je siročad tu ratnu primala te ih je školovala. Međutim, kasnije su Engleskinje propale i mi smo ostali nezbrinuti.

Napustio sam to i vratio se kući, al kuće nisam imo. Nisam imo kud, ni kod očua, ni kod majke, jer ni oni nisu imali šta da jedu. Odo sam dvaest kilometara dole, dvaest kilometara gore. Niti imam đe da se svratim, da se ogrijem, niti imam šta da jedem. Svratim se kod jednoga majkinog rođaka. On je bio gazda, neki Stevo Đurić.

Deda Ignjat Cvjetković
Deda Ignjat Cvjetković

Svratim se i sjednem kraj šporeta, zgurim se da se malo ogrijem, a on ruča. Dobro se sjećam, jede neki paprikaš. A ja gladan. On zine da onu kašiku stavi u usta, a meni se usta sama otvaraju. Nit on mene vidi, nit me gleda. Odatle sam otišo i dođem kod jedne žene. Ona je drugarica moje tetke bila i pitam imal’ šta jesti. Ni sama nije imala skoro ništa. Dala mi je nešto proje te sam jeo. Pa odande krenem kod ujaka. A mrzila me ujna ko psa. Ne smijem da idem ni kod ujaka. Ne znam kud ću. Sjednem na jedno mesto na panj i šaram na jednoj bukvi, ne znam ni šta. Neko ime šaram. Naiđe jedan čoek s konjom. Tera sukno u valjaricu(*). Pita mene, čiji si mladiću? Reko, ne znam. – Kako ne znaš čiji si? Imaš li oca, imaš li majku? – Nemam ni oca ni majku, nemam nikoga. – Oćeš da se najmiš kod mene, da ideš u najam? Kažem, oću.

(*) Valjarica ili stupa je primitivna drvena mašina pokretana snagom vode, u kojima se valjanjem i zbijanjem vune, uz stalni dotok vode, proizvodilo grubo sukno. (Izvor: Vikipedija)

To je bilo pred novu godinu, 1924. godine.

Pita me, pošto ćeš do Đurđevdana raditi? Kažem, iljadu dinara i odelo. To je bilo tako skromno. Odelo, računalo se: gunj, čakšire i tako još nešto za obuć. Pristo je odma. Kaže, idi u kafanu, čekaj me tamo.

Kakvu kafanu, ja nesmijem ni da uđem. Odo sam gore­dolje dok se on vratio iz valjarice i odem kod njega kući. Služio sam ga ko boga do Đurđevdana. Sjednemo da ručamo, on digne glavu gore, ja skočim, mislim, oće nešto da mi naredi. Kad je bilo ispred Đurđevdana, dopalo mu se kako ja dobro slušam. Oće sad na godinu dana. I pogodim se za godinu dana, za četiri iljade dinara i odelo. I da mi da i onu iljadu i one četiri da kupimo ovce do jeseni da držimo i na jesen da prodamo. Tako računam nešto, bajagi da ućarim. Pristao je. Kupili smo ovce. Ali mi odelo nije dao, ni prvo ni drugo. Bedan sam bio, ko niko moj pocepan. Neku žemperčinu dao mi dugačku, ja bio mali. Ali sam dobro jeo, pa sam se ugojio. Po danu čuvam ovce, a noću idemo, krademo šumu i vučemo sa volovima. Tamo kod Han Pjeska, u Malom Polju prodajemo trupce.

Jednog dana, vozili smo trupce, upadnem u rijeku do kolena a mraz napolju. Smrzle mi se noge. Svratio sam u jednu kuću, ogrio noge bajagi. Skinuo sam zajedno nokte sa čarapama. Bogalj sam bio pravi, ali sam radio i ope išo dalje. Izdrža se nekako i ta godina.

Kraj ove priče možete pročitati u knjizi Glasom pisana istorija Dragoslava Simića.

„Glasom pisana istorija“

~ „Glasom pisana istorija“, Beograd, KLIO, 2018. godina. Str. 630, tvrd povez. Komplet čine knjiga, DVD/mp3 i brošura sa tekstovima recenzenata.
Recenzenti dr Irina Subotić /Knjiga ličnih, usmenih storija/ i dr Ljubodrag Dimić /Recenzija rukopisa/

~ Nagrada knjizi “Glasom pisana istorija”
Nagrada knjizi GLASOM PISANA ISTORIJA za publicistiku u Udruženju novinara Srbije 21. decembra 2018. Trajanje 6 minuta. Dragoslav Simić se tom prilikom obratio prisutnima.

Knjigu kao i ostala izdanja pogledajte na linku:

E - prodavnica
Audio i foto arhiv SIMIĆ

Postavljeno: februar 2020.

Sajt
www.audioifotoarhiv.com
je nekomercijalan i spada
u domen nematerijalne
kulture.
Izdržava se od donacija.
Podržite ga.

Adresa urednika:
Dragoslav Simić
sicke41@gmail.com

Autor sajta  Kratka biografija Dragoslava Simića, osnivača sajta www.audioifotoarhiv.com
Dragoslav Simić Video zapis - O knjigama koje govore: Veče Dragoslava Simića. Narodna biblioteka Kruševac. Novinarka Maja Martinović, (Radio televizija Kruševac) 2006.
Dragoslav Simić je ekspert za proizvodnju radio programa o čemu svedoči ovaj sajt na kome možete čuti 1000 dokumentarnih radio emsija Dragoslava Simića: opširnije vidi

sicke41@gmail.com

english   YouTube   facebook sajta

Staza Vašeg puta vodi Vas u svet audio i foto arhiva novinara Dragoslava Simića.
Najznačajnije ličnosti iz političke i kulturne istorije nekadašnje Jugoslavije i današnje Srbije, pojavljuju se u izlozima ovog sajta.
Možete čuti veliki broj dokumentarnih radio emisija Dragoslava Simića i njegovih kolega po izboru urednika ili gledati fotografije snimljene iz profesionalnog ugla. Sajt otvara sačuvane porodične zvučne arhive na srpskom jeziku nastale pre i posle Drugog svetskog rata.
"Gosti sajta", “Knjige koje govore”, "Vaša pisma", "Radio kritika", "Prijatelji sajta", "Novi projekti", "Da li ste pročitali retke knjige" ~ samo je deo stranica ove elektronske izložbe okrenute novim medijima u svetu.
Sajt spada u domen nematerijalne kulture. Sajt je nekomercijalan.
Pristup sajtu je slobodan. Podržite ga donacijom. Novčani prilozi uplaćuju se preko žiro računa.
Informacije: urednik sajta Dragoslav Simić sicke41@gmail.com


Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti, E-prodavnica

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad

Ako želite lako i brzo da se snađete na sajtu kliknite na početna slova abecede.
Ovaj način omogućiće da lako pretražite sadržaj sajta.

A    B    C    Ć    Č    D    Đ        E    F    G    H    I    J    K

L    Lj    M    N    Nj    O    P    R    S    Š    T    U    V    Z    Ž

Arhiv Simić © 2009. Sva prava zadržana