Moja Evropa, emisija iz 2012. godine

Željko Bajić, Radio BH

Kako sam upoznao jednog od najtalentovanijih novinara sa srpskohrvatskog govornog područja Željka Bajića. Kratka istorija slučaja.

Naš sajt www.audioifotoarhiv.com je nekomercijalan. Izdržava se od dobrovoljnih priloga. Podržite ga donacijom.
Adresa urednika: Dragoslav Simić sicke41@gmail.com. Budite prvi koji će svojim novčanim prilogom podržati ovo kulturno dobro kome zbog nedostatka sredstava preti gašenje.

Posetioci sajta koji pažljivije budu pratili ovu prepisku između mene i Željka treba da znaju da su ova pisma nastala praktično pre nešto više od mesec dana kada i fotografije na kojima gledate kolegu Bajića. Snimio sam ih u Zrenjaninu u kome će verovatno kasnije Željko trajno živeti? U Zrenjaninu smo se prvi put videli 2024. godine mada naša prepiska traje od 2012.

Na ovoj stranici uneo sam nekoliko fotografija iz Sarajeva koje sam u tom gradu snimio kada i Abdulaha Sidrana 2016. (Abdulah Sidran - Gosti sajta) Uneo sam fotografije sa idejom da posetioci sajta i na taj način upoznaju grad u kome je Željko živeo i radio.

Posebno preporučujem da pogledate ovaj video zapsi.

Dragane,

Upravo sam odslušao Srebrova. Vladimir Srebrov - Gosti sajta

On mi je vratilo bezbroj sjećanja o kojima bih mogao napisati knjigu. Odlično si ti ovo komponovao.

Juče, 17. juna navršila se godišnjica moje sarajevske tragedije. Zato nisam imao snage da Srebrova slušam na tu svoju strašnu godišnjicu.

Nemam članke iz Borbe, nisam siguran ni da bih volio da ih ponovo pročitam. Izvještaje iz Skoplja i Moskve pisao sam na Brajevom pismu, nisam ih mogao sačuvati. Na nekim kasetama sam imao materijale koje sam čitao, Bog sami zna gdje je to. Možda jednom pronađem... Valjda sam odgovorio na tvoja pitanja?

Svako ti dobro želim! Željko

From: Željko Bajić
Sent: Thursday, June 27, 2024 6:41 PM
To: Dragan S
Subject: Re: simic

Dragane,

Sutra putujemo na Vis, ponio sam emisiju s Dorićem, to ću da slušam negdje uz talase mora ili uz buku onih neodoljivih morskih cvrčaka.

Malo lektire i s moje strane: https://www.youtube.com/watch?v=pG-4H95F8oc

Na Vis nosim samo telefon, vidjeću kako stojim s internetom, možda se i čujemo kad budem nasred Jadrana. Željko

Dragane,

Samo da prijavim da smo se vratili u Sarajevo. Ovdje afrički vruće pa se onda i ne družim puno s kompjuterom. Vidim da imam nekih kaseta, Aurika ima neki uređaj kojim smo osamdesetih i devedesetih slušali knjige. Pretpostavljam da sam sve to snimao u istom formatu. Vidjeću imam li u Sarajevu mogućnost da pregledam kasete ili će sve čekati odlazak u Zrenjanin gdje se nalazi taj reproduktor.

Pozdravljam te iz sarajevske Afrike! Željko

Sarajevske slike: Amela Grebić ~ Kekić, medicinska sestra radi u Nemačkoj i desno, Svetlana Duka radi u Holandiji. Došle na Sidranovu promociju zahvaljujući pozivu koji je stigao preko Fejsbuka. Posetioci koje vidite na Sidranovoj promociji takođe su došli na poziv preko Fejsbuka.

Prema datumu 10. jun 2024. sreo sam Željka prvi put u Zrenjaninu ispred poslastičarnice Sport. “Lako ćeš me prepoznati, ~ rekao je, nosim beli štap...”

From: Željko Bajić
Sent: Monday, June 10, 2024 1:50 PM
To: Dragan S
Subject: Re: dragan simic novinar beograd

Dragane,

To bi bilo fantastično. Ako bi vam odgovaralo da dođete ili za vikend ili iduće sedmice. Nama bi to tehnički bilo mnogo komplikovanije da iz Zrenjanina odlazimo u Beograd.

Vidimo se! Željko

Odlično! Čekaću Vas u pet kod poslastičarnice Sport, to mi je najzgodnije. Stajaću sa štapom. Ako završite prije, zovi na 063- ili na moj bosanski broj. Željko

Dopisivali smo se i ranije, ali evo još jednog njegovog pisma sa razlogom:

From: Željko Bajić
Sent: Monday, March 25, 2024 11:07 AM
To: Dragan S

E moj Dragane,

Dok ja odgovorih ... dobri Avdo Sidran (Abdulah Sidran - Gosti sajta) preselio na drugi svijet... Jednom sam ga molio za neki komentar, još prije svih ovih naših ratova. Obećao pa poslije nije odgovorio u dogovoreno vrijeme. Bio je dobar pisac, volio sam njegove priče.

Bićemo i dalje između Zrenjanina i Sarajeva i povremeno mog Visa. Bježim sad od sebe ali nigdje da pobjegnem.

Radio sam jednom davno intervju s Mikijem Manojlovićem kad je imao projekat s grupom slijepih žena. Vjerovatno ga negdje imam.

Vjerovatno ću napraviti ili stranicu ili neki youtube kanal. Ali neću žuriti.

Evo ti za kraj moj tekst na "oksfordskom" hrvatskom, čak bi mi Mile Budak pozavidio.

Hajd u Zdravlje! Željko

Slušaj:     (mp3)

/Fotografiju snimio Dragoslav Simić/

Željko Bajić

AUDIO-KNJIGA ZA PONIJETI, Industrija "brze hrane"

Volim rabiti termin - za ponijeti: ćevapčići za ponijeti, kolači za ponijeti, kava za ponijeti... Pa zašto onda ne reći - knjiga za ponijeti!?

Po svijetu, primjećujem sve češće i kod nas, audio-knjige dobivaju na popularnosti. U velikom svijetu postao je to biznis od kojega se može pristojno zaraditi. Zamislite samo, na engleskome govornom području koliki tiraž može imati neka popularna knjiga u audio-izdanju.

Imao sam priliku čuti audio-knjige na engleskom, francuskom, njemačkom, ruskom. Neki izdavači dali mašti na volju, napravili istinsku dramatizaciju, ubacili glazbu, zvučne efekte, prosto žele čitatelja nagnati da otputuje u svijet njegovih likova i radnje.

Doduše, istraživanja pokazuju da suvremeni čitatelj najviše vremena provodi "čitajući/slušajući" u automobilu dok odlazi na posao ili se vraća doma. Ako je to istina, pretjeraju li tvorci audio-knjiga njihovi čitatelji odnosno slušatelji mogli bi se toliko zanijeti pa zaboraviti da su za upravljačem automobila. O posljedicama ne btrebalo ni razmišljati...

Prije neki dan boravio sam u Novom Sadu na jednoj zanimljivoj radionici čiji cilj je bio animirati slijepe entuzijaste, napose one mlade, da se okušaju u audio-dizajnu.

Pristupačno informisanje za osobe sa nekim stepenom oštećenja vida | Željko Bajić | MediaTalks 2023

U jednom neformalnom razgovoru sugerirao sam nekim od sudionika da razmisle, uz ostalo, o dizajnu audio-knjiga koje bi potom mogli ponuditi tržištu. Istina je, naša jezička tržišta su skromna ali možda bi vrijedilo razmisliti!!!

Čitatelj će se možda sjetiti da sam svojevremeno u ovoj svojoj rubrici zagovarao upravo ispitivanje mogućnosti za mlade bez ostatka vida da se educiraju za snimanje i obradu zvuka, eksperimentiranje zvukom i slično.

Knjižnice za slijepe na prostoru nekadašnje zajedničke države imaju iskustvo snimanja i distribucije zvučnih, danas bi se eto reklo audio-knjiga, bezmalo od šest desetljeća.

Sjećam se svoga ushita kada sam kao srednjoškolac dobio na magnetofonskim vrpcama knjigu George Eliot "Vodenica na Flosi" ("Mill on the Floss"). Knjiga je bila snimljena uz pomoć europskog ogranka American foundation for the blind u Parizu 1961. godine. Kada ste srednjoškolac sve ono što ne pamtite vam se čini davnim te se i meni tada činilo da je knjiga snimljena prije stoljeće ili dva. Doduše, snimka je već bila dobrano istrošena, poput onih snimki u starim crno-bijelim filmovima.

Kroz mnoge godine prosto smo svi drugovali s glasovima naših omiljenih ili manje omiljenih spikera. U početku naše knjižnice su angažirale isključivo svoje čitače-spikere, poslije su mnogo knjiga pročitali poznati glumci i spikeri s radija i televizije. Neka mi bude dopušteno da spomenem samo neka imena: Marija Kohn-Knežević, Otokar Levaj, Andrea Šarić, Zdenka Potz, Dubravko Sidor. Neka mi ne bude zamjereno ako sam nekoga zaboravio. Govorim o prvim desetljećima zvučne knjige. Svojim glasovima znalački su nas umjeli privući knjizi te bi i najdosadnija knjiga postala zanimljiva. Snimka na magnetofonskoj vrpci trajala bi po jednome tragu sat i pol. Na vrpcu su tada snimana četiri traga, dakle mogli ste provesti sate i sate slušajući omiljeno književno djelo. Sa spikerima ste se vremenom srodili toliko da ste ih mogli smatrati članovima vlastite obitelji. Mogli biste vi slušati knjigu od najave do odjave.

Na žalost su magnetofoni imali svoj rok izdržljivosti. Nije mi se jednom desilo da je magnetofon doslovce "prokuhao". Kada su se pojavile kompaktne kazete stvar je već postala mnogo pristojnija. Sada ste odjednom knjigu doista mogli ponijeti na izlet, na ljetovanje, na putovanje. Dobro, prvi kazetofoni nisu baš bili naročito praktični, no kako je vrijeme prolazilo postajali su sve manji i lakši za ponijeti.

Nismo tada mogli ni pomisliti da ćemo knjige jednoga dana moći slušat mobitelom.

Tko zna koliko puta sam razmišljao o tim ljudima što su nam kroz vrijeme snimali knjige. Volio bih da sam o nekima od njih mogao doznati koji detalj više. Iz svoje radijske branše znam ponešto o ljudima čije su glasove godinama slušali slušatelji radija. Zdenka Potz radni vijek je provela na Radio-Zagrebu, današnjem Radio-Zagrebu. Počela je na Radio-Petrinji a uspješnu karijeru nastavila na tadašnjem glavnom republičkom radio-programu, onom zagrebačkom.

Na web-stranici hrvatskoga radija, pored ostalog, naći ćete podatak da je Zdenka za Knjižnicu za slijepe pročitala mnoga značajna djela svjetske i hrvatske književnosti, pored ostalih "Gričku vješticu" Marije Jurić-Zagorke.

Dubravko Sidor je radijski čovjek, ali kazališni gledatelji poznaju ga i sa pozornice.

Dvoje nekadašnjih radijskih spikera napravili su vrijedne profesionalne karijere daleko od radijskog studija.

Svojedobno sam radio intervju s uvaženom profesoricom hrvatskih studija Sveučilišta Nadom Zgrabljić-Rotar. Razgovarali smo o novinarskoj profesiji, točnije, ona studentima i predaje novinarstvo. Podsjetim je kako je u neka vremena radila kao spiker. Veli:"Pa zar se toga još netko sjeća!?"

Kažem: "Naravno, naravno! Ima netko tko se sjeća i da ste čitali knjige u Knjižnici za slijepe..." E tad je već bila ushićena, gotovo dirnuta. Na moju veliku žalost, morali smo se kroz koji trenutak uključiti uživo u program te nije bilo vremena za dalje evociranje uspomena.

Nenad Stazić je također u svojim početcima bio spiker na radiju. I spiker za našu knjižnicu. Poslije se aktivirao u politici te postao, pored ostalog, saborski zastupnik.

Izvan profesionalnog spikerskog zanimanja spomenuo sam Mariju Kohn. Na internetu sam o njoj pronašao bitne biografske podatke. Rođena na Lopudu 1934. godine. Studirala glumu, iza sebe ima brojne filmove od kojih je možda najpoznatija uloga u Filmu "Svoga tela gospodar" iz daleke 1957. Rastali smo se s Marijom zauvijek u Srpnju prošle godine. Slušajući Mariju satima i satima niste mogli ne primjetiti onaj specifični dubrovački naglasak.

Marijin kolega Otokar Levaj poznat je televizijskim i filmskim gledateljima po ulogama u brojnim televizijskim serijama i filmovima.

U početku njegove karijere, još tamo osamdesetih, više ga je bilo na filmu, posljednjih godina više na televiziji.

Prihvaćam da se vremena mijenjaju. Spikera profesionalaca je sve manje. Današnji radijski i televizijski programi za njima imaju sve manje potrebe. Nekoć je to bila profesija koja se pozorno pripremala. Učite sve – od disanja, izgovaranja riječi, naglasaka ... bukvalno sve.

Nedavno sam imao zanimljiv susret. Kolegica koja se bavi novinarstvom koja nije imala susret s profesionalnim spikerima, kada je upoznala našu kolegicu spikericu i vidjela je "na djelu", u studiju dakle, ostala je prosto impresionirana: nije mogla vjerovati koliko je umješnosti potrebno za jedno lijepo i upečatljivo interpretiranje teksta.

Volio bih da ovaj tekst shvatite samo kao početak priče o "nezaboravnim glasovima" (da iskoristim naslov jedne divne emisije na Hrvatskom radiju). Sretan bih bio ako netko nastavi ovdje gdje ću ja stati. Ti ljudi što su dane i dane proveli gradeći most između nas slušatelja i umjetničkih, povjesnih i drugih dragocjenih knjiga, svakako zaslužuju veliku zahvalnost. Dug je to što im ga nikad nećemo vratiti.

Postavljeno: januar 2012. / Dopunjeno: jul 2024.

Srodni linkovi: Vaša pisma, Otvoreno o sajtu, Novo na sajtu, Poklon za poneti

Pošaljite svoje utiske o ovoj strani na adresu urednika sajta: Dragoslav Simić, sicke41@gmail.com. Vaše pismo može biti objavljeno.

« Nazad